Glava mi je među bijelim oblacima, nježnim i nemirnim. Pomiču se s proljetnim vjetrom i mijenjaju svoj oblik. Pratim ih pogledom no bježe mi pred nosom, rastvaraju se, nestaju pa se ponovo pojavljuju i golicaju mi nos. Uživam u toj igri.
Ne primjećujem svoje noge. One su negdje dolje. Moje su, a kao da nisu. Lakirane cipelice utonule su u blato. Ne mogu poletjeti. Između njih i glave je tijelo koje drhti, lepeće, uzalud. Noge su preteške. Ostaje u mjestu i stari. Netko je rekao da ne postoji ništa između djetinjstva i smrti.
Zvoni mi telefon. Osim toga, moram skuhati ručak.
Jesam li vam pričala? 