Propuštena prilika

Vjerujem da je moj ujak zauvijek otišao u neke daleke svjetline. Svi su govorili da je bio predivan čovjek, i nisam imala osobitih  razloga ne vjerovati im ali sam tek nakon njegove smrti shvatila da ga zapravo uopće nisam poznavala. Kada se nešto nikada ne dogodi, vjerojatno je tako i trebalo biti. Ja jednostavno nisamNastavi čitati “Propuštena prilika”

O egzilu kada je vrijeme tužno i kad pada kiša

Zanimljivo je i nekako patetično da se o temi koju osobno živim, temi egzila, zdušno razgovara u akademskim krugovima, na književnim, sociološkim, kongresima. Međutim, da pojednostavim kako bi me bolje razumjeli, radi se o vrlo osobnoj temi koja obilježava živote mnogih, o vrlo neugodnom osjećaju nepripadanja, neprihvaćanja s obje strane, „mi njih i oni nas“,Nastavi čitati “O egzilu kada je vrijeme tužno i kad pada kiša”

Kod kuće

Moj se muž gotovo uvijek iznenadi, s nemalom dozom osjećaja vlastitog postignuća kad nakon tuširanja, već kasneći na posao, nasumično kopa po svim zamršenim prostorima, mračnim ladicama i tajnovitim policama ormara u nevelikoj spavaćoj sobi i uspije pronaći nešto za obući. Sumnjam da traži ciljano neki određeni komad odjeće, neku odjevnu kombinaciju koju je prethodnoNastavi čitati “Kod kuće”

Iščekivanje

Njezini odlasci u kvartovsku knjižnicu bili su male svečanosti i uvijek popraćene nadom i gotovo dječjim očekivanjem uzbuđenja i radosti. Nakon puno vremena, već je dobro znala raspored  knjiga na policama koje je uglavnom pročitala i čijih se naslova ni radnje više i ne sjeća, već samo  onog poznatog treperenja, ushita ili grča nakon zadnjeNastavi čitati “Iščekivanje”

Iseljenička priča

Mnogi su je došli pozdraviti. Aerodromska pista sjajila se pod užeglim zrakom. Grlili su je i lijepili o njeno svoja znojna lica umrljana otopljenom šminkom i usiljenim suzama. Neki su naglas zapjevali neku od onih iseljeničkih u kojoj se zauvijek napušta rodni kraj, a kosti se ostavljaju u nekom bezimenom i prašnjavom „creeku“ čije imeNastavi čitati “Iseljenička priča”

Miriše na kišu

„Miriše na kišu“- reče on i isisa ustima s jagodice palca kapljice krvi nastale od uboda trnja s grma kupine. Dvije košarice tamnih bobica bile su već pune. On uopće nije volio kupine. Ona ne reče ništa. Nastavi mirno ležati na travi škiljeći u preostalu zraku sunca zašlog iza oblaka. Nakon nekog vremena malo protegneNastavi čitati “Miriše na kišu”

Raskrinkavanje Olimpije

Moj je tata iza sebe ostavio dvjestotinjak gusto ispisanih stranica na staroj Olimpiji s kojih je bez proreda na tankim listovima papira i umetnutim indigom koji je ostavljao olovno sive tragove na rubovima slova poput oblaka što su se nadvili nad njima ili od suza razmazane maskare, moj je tata ispisao svoj život gust i težak.Nastavi čitati “Raskrinkavanje Olimpije”