Propuštena prilika

Vjerujem da je moj ujak zauvijek otišao u neke daleke svjetline. Svi su govorili da je bio predivan čovjek, i nisam imala osobitih  razloga ne vjerovati im ali sam tek nakon njegove smrti shvatila da ga zapravo uopće nisam poznavala. Kada se nešto nikada ne dogodi, vjerojatno je tako i trebalo biti. Ja jednostavno nisam imala potrebe uvrstiti ga u svoj život, odgovarajući zapravo na njegovu tek usputnu i glumljenu zainteresiranost za mene, a i sada mi nije posve jasno zašto imam potrebu pisati o njemu jer činjenica je da je zapravo bio tek usputni dio mog života te na njega ni u kojem smislu nije bitnije utjecao. Moj odnos s njim je uglavnom bio preko moje mame koja ga je, jednostavno, obožavala. Iz obiteljskih priča čujem da ga je i baka, njihova mama, obožavala. Moja je mama vjerojatno naslijedila od nje taj obrazac ne dovodeći ga u pitanje, a sada sumnjam da sam i ja djelomice njegova žrtva.  A ne da nije bilo prilika. Bio je najmlađe dijete, umiljat,  nježan i činilo se potrebitiji od moje mame koja je djelovala robusnije i samodostatnije, iako je taj dojam bio daleko od istine. Vjerojatno je morala zauzeti taj gard kada je po vlastitom osjećaju, još kao djete bila na neki, tek njoj znani način, zakinuta. To bi joj se ponekad, kada je već ostarijela sjetno omaknulo. A njezin je mlađi brat pak, nepogriješivo је znao svojim svjetlo plavim očima kao u haskija, već odrana ćelavom poput bebe, glavom, onako mio i drag, od svih po defaultu omiljen, od malena slatkorječiv, reći upravo ono što se od njega očekivalo, redovito izmamiti osmjehe te iz svake situacije pridobiti neku korist za sebe, naklonost, simpatije i ljubav. I tu je pobjedničku maniru njegovao kroz čitav život. Dok se njegova tek nepune dvije godine starija  znala žestoko suprostavljati netolerantnom i zadrtom odgoju svoje mame, prema ujaku su obje uvijek bile popustljive i blage, odobravale su njegove postupke, skrivale  i tajile njegove greške i mane, a baka, kojoj je rijetko što znalo izmamiti poneki škrti osmjeh, smijala se srčano puna nesmiljenih sipatija njegovim pošalicama, nehajnim i posve prirodnim vođenjem glavne riječi za obiteljskim stolom i sve što se tiče njezina sina bilo joj je silno zanimljivo i šarmantno. I nije shvaćala kako to da i njegovi profesori u školi nisu dijelili njezino oduševljenje njegovom osobnošću te se sirota sa roditeljskih sastanaka vraćala zbunjena sklona ih osuđivati da ga ne razumiju, da iracionalno imaju nešto protiv njega, da ne shvaćaju da je bio bolestan, umoran, da nije imao vremena učiti beskompromisno braneći sina i skrušeno moleći djeda da kao otac razgovara s njim, ali blago.

I tako bezbrižno proživljeno djetinjstvo i mladost, nastavio je moj ujak živjeti i kasnije i uspjevalo mu je njegovati elastični nehaj prema životu koji se često veselo podnosi kao dječji nestašluk, a zapravo mu je bit – nesreća.

Nakon gimnazije uz mnogo privatnih instrukcija koje su baka i djed nemilice plaćali, upisao je medicinu. Baka je pucala od ponosa i svima se hvalila svojim sinom budućim liječnikom, rođacima, susjedima, čak i prodavačicama na tržnici.

Studij  se pokazao tvrđim orahom od gimnazije i tako je svaku godinu produžavao za bar po dvije.  Kada je prijetilo da izgubi studentski status, preselili su ga najprije u Sarajevo, a kasnije i u Skopje gdje je na tamošnjim medicinskim fakultetima kompenzirao profućkano, da bi na kraju ipak diplomirao u Zagrebu. Priča o mom ujaku nije nipočemu osobita, ni tužna, još manje tragična, niti je priča o fantastičnom životnom poslovnom ili privatnom uspjehu, čak nije ni osobito zanimljiva, ali kad ga se već sjećam, neodoljivo me obuzima osjećaj da mu je sreća, makar i ona jeftina kojoj je težio, zapravo uvijek izmicala pred nosom. Moj je ujak imao potrebu za osjećajem kratkotrajnog trijumfa bilo koje vrste, pobjeda bi ga podmladila i dala mu novu snagu. Ali pobjeda oko koje se ne bi trebao osobito truditi. I to mu je na prvi pogled savršeno uspjevalo. Ali samo na prvi pogled. Jedino oko čega se trudio bilo je ne pokoravati se životu, već učiniti sve da život pokori sebi i to bahatošću djeteta koje želi izrasti u nekog fatalnog. Kao mladić, njegovao je svoje bogom dano vitko tijelo, rastezao federe i dizao bučice pri tom se zadovoljno gledajući u ogledalo. Te smo federe moj brat i ja mnogo kasnije našli na tavanu i rastezali ih u igri dok nisu puknuli.

Kako se obično u životu sreći treba posvetiti, on kao da nije imao snage, ni volje  za taj napor, a ona nije nikad tako benevolentna kao što je prema njemu bila njegova mama, moja baka.

Na fotografijama iz obiteljskog albuma s njegove promocije, primjetila sam pokraj njega neku djevojku koja je sa starih, već požutjelih fotografija djelovala plaho, kao da se osjeća neugodno, kao da ne pripada tom obitejskom šušuru kojim je dominirala moja baka sa šeširom na glavi i bijelim rukavicama, držeći u jednoj ruci veliki buket cvijeća, a drugom posesivno grabeći sinovljevu. Iako je djed stajao pokraj nje, kao i u životu, nije se isticao pred silnom energijom i uzbuđenjem kojom je zračila baka. Na slici su još bili moji mladi roditelji i brat koji je tek prohodao. Bile su tu još neke napirlitane gospođe, bakine prijateljice i rođakinje i netko od mnogobrojnih maminih i ujakovih bratića i sestrični koji su živjeli s njima u kući došavši na studij u glavni grad iz provincije. Ja još nisam bila ni u planu. Na upit tko je to, rekli su mi da je to Marica, ujakova dugogodišnja djevojka koju je ostavio gotovo pred vjenčanjem koje joj je obećao. Zamišljam da je i u toj prilici bio slarkorječiv, dječački zbunjen i tužan, da ga je tiha i mirna Marica u čijem je zadivljenom pogledu volio sebe, još i tješila! Baka je, kažu bila zadovoljna jer je smatrala da Marica, djevojka iz skromne obitelji nije bila dovoljno dobra za njezinog sina liječnika.

 Ali, kako to obično biva, karma je uplela svoje prste kada je nedugo nakon Marice, na  ljetovanju upoznao zgodnu djevojku iz inozemstva, čiji su roditelji, neuki seljani iz nekog ličkog sela nakon rata emigrirali u Englesku. Zvala se Višnja i na Bačvicama je  bila  jedna od mnogih djevojaka vretenasta tijela u kupaćem kostimu  kojoj nije odolio, a koja je pala na njegov površni šarm i napumpane bicepse. A kladim se da se sve dogodilo,  što zbog njegovih svjetloplavih očiju, što zbog zaglušujućeg zvuka zrikavaca, opojnog mirisa soli i ruzmarina, sparine noći u kojim riječi malo vrijede. I tako se omaškom začela moja sestrična Ana. Nakon ljetovanja svako se vratio svojoj kući neznajući da će im se životi promijeniti.

To da će postati otac, moj je ujak doznao iz pisma s likom kraljice Elizabete na poštanskoj marki koje je skupljao. Filatelija, jedan od mnogih hobija koje je započinjao i od kojeg je ubrzo odustajao. Čini mi se, kao i uostalom od mnogo čega.

Baka je naravno bila očajna, no konzervativna i vjerski duboko moralna kakva je bila,  natjerala je svog mezimca da učini ispravnu stvar i da oženi majku svoga budućeg djeteta, djevojku za koju su ga vezivale tek nekoliko prpošnih ljetnih i, kako se pokazalo,  vrućih noći.

I tako smo se pod istim krovom u jednom trenutku našli baka i djed, mama, tata, brat i ja, koja sam se rodila 5 godina nakon brata i  godinu i pol prije moje sestrične Ane i,  kako sam je ja zvala, „engleska obitelj“ moga ujaka. Zapravo ti su trenuci trajali samo za vrijeme ljetnih i zimskih praznika, Božića, ponekog 1. Maja i 29. Novembra, jer je engleska obitelj inače živjela u Londonu. Ali ne i moj ujak. On je odlučio ostati u svom rodnom gradu u svojoj obiteljskoj kući. Vjerojatno se pravdao, ako se uopće pravdao, poslom u bolnici u kojoj je radio, napredovanjem u zvanje primarijusa koje „samo što nije uslijedilo“, a za koje je tako mnogo radio.  Sve mi se sada čini da je tako u njegovo ime odlučila moja baka, ali o tome se nikada nije otvoreno govorilo.

Bila sam mala djevojčica i u jednoj sam prilici čula baku s nekim u razgovoru kako njezin siroti sin proživljava pakao svaki put kad ih prati na aerodrom jer se mora otrgnuti iz zagrljaja svoje male kćeri koja vrišti, plače, grčevito se drži za njega moleći ga da je ne ostavlja. Da se razumijemo, nije moja baka bila loša osoba, ja je se takve ne sjećam, naprotiv, ali mora da je instinktivno osjećala emocionalnu nemoć i neodlučnost svoga sina i kao svaka majka nije mogla protiv sebe, a osobitio, protiv  njega. Jer moj je ujak, unatoč svom mladelačkom šarmu bio jedna od onih osoba koje su oskudjevale preciznim obrisima. S godinama su njegove svjetle oči poprimale vodenasti izgled koji nekim ljudima daju karizmu lignje. I dalje su njegove nježne crte lica poput crteža perom, unatoč svemu, za Višnju bile neodoljive jer on je, kako se kasnije pokazalo,  bio ljubav njezina života.  Nevolja ju je svela na suštinu i ništa joj nije ostalo osim ljubavi. Nije se opirala. Prepustila joj se kao nekoj neopozivoj nužnosti. Možda ju je za mog ujaka držao osjećaj da mu se nikada do kraja ne može približiti, niti ga posve posjedovati dok ju je on stalno zavodio i izmicao joj. Barem sam ja na to tada tako gledala.  Zapravo oboje su pristajali surađivati sa sofisticiranim ustrojem laži i selektivnog slijepila nužnim da zbog djeteta održe svoj zakržljali brak. A ja sam u to vrijeme Višnju prosto obožavala. S uzbuđenjem sam očekivala njihov dolazak koji je donosio neke meni nove mirise velikog svijeta. Višnja je tih kasih 60-tih i 70-tih  dolazila s punim koferima  prekrasnih haljina uska struka koje su se zvonoliko spuštale uz njene vitke noge, hlača uskog kroja kakve sam na TV viđala na glumicama, šorokih remena i lepršavih košulja. A tek cipele…. Za njih je nosila poseban kofer. Niskih balerinki u svim bojama, elegantne „špičoke“ na visoku petu s nježnim remenčićimaoko gležnja, čizama na petu koje su prelazile koljeno i u koje je znala ugurati uske hlače. Kada „engleske obitelji“ nije bilo doma moja najbolja prijateljica Goga i ja smo znale oblačiti njezine štikle i u njima skakati lastiku. Ili se zaključavati u njihovu sobu i isprobavati njezine haljine. Baka bi nervozno lupala po vratima i tjerala nas van. Bila sam očarana jer su to bile kombinacije koje do tada nikad nisam vidjela. Moja se mama oblačila jednostavno i neupadljivo u dosadne tamno pave ili sive kostime. Nije se ni šminkala, ili rijetko. A Višnja je na jutarnju kavu dolazila u svilenom kućnom ogrtaču s pomno nanesenom šminkom i sva nekako lelujava u oblaku finog parfema. Ja sam je gledala zaljubljeno poput psa fiksiranog na gospodara koji ne mari za njega,  kao najljepšu prikazu, spremna da skočim i na najmanji nezin mig, pogled, riječ. Ali do toga gotovo nikad nije dolazilo. Na moju najveću nesreću, Višnja me jednostavno nije primjećivala ili me je ignorirala kada bih je slijedila po kući poput sjene postavljajući joj tisuću pitanja, nudeći joj svoj posljednji kolač kojeg bih sama tako rado pojela, pridržavajući joj stolac, dodavajući joj stvari za kojim tek posegnula. Nikad neću zaboraviti kada joj je pukao film. Okrenula se prema meni, a to je doista možda bilo za prvi puta i umjesto modrim očima, pogledala me je antracitnno tamnim, rumene usne su joj se neprirodno stisnule i prosiktala je jezovitim tonom: „mala, ti si stravična. “ I tako je završila moja prva ljubav, moja prva zanesenost. Niti zbog ponosa nisam mogla spregnuti suze. Potrčala sam i sakrila se na tavan. Nisam se odazivala baki koja je dozivala moje ime jer sam još dugo neutješno plakala.

Nedugo zatim, u mojoj sedmoj godini života, moja je obitelj napustila bakinu i djedovu  kuću i preselila se u drugi grad. Otad smo rijetko viđali ujakovu „englesku obitelj“, a nešto kasnije su se ujak i Višnja rastali. Svoju sestričnu Anu sam kasnije vidjela svega jednom kada nas je s ujakom posjetila u našoj kući na moru. Jer ona je sve godine do svoje udaje oca nastavljala viđati za vrijeme praznika i blagdana. Jedna smo drugoj bili stranci. Moj je ujak prema meni njegovao hinjenu bliskost i tretirao me kao dijete koje sam bila kad smo odselili  iako sam već odavno to prestala biti. Dijelio mi savjete koje nisam tražila, nit trebala, komentirao mi je frizuru, težinu, šminku, moje stavove i ukus koji su se dobrano razlikovali od njegovih. A ja sam se pristojno smješkala pogledavajući ispod oka mamu. Za nju je on i dalje bio nabolji, najpametniji brat na svijetu, oko toga se nile dvojilo i nije bilo podložno nikakvoj raspravi. A ja sam već dugo svog ujaka uzimala, ne sa zrnom, već šakom soli i bila mi je nerazumna ta mamina bolećiva odanost. Sve do mamine smrti.

Izgubivši mamu, ostao mi je samo ujak kao produžena mamina ruka. Sada smo opet živjeli u istome gradu i imala sam potrebu uvjeriti se u ono što je mama vidjela u njemu i kakvim ga je doživljavala. Mislila sam da ću joj tako biti bližom. No i koliko da sam se trudila, to što sam tražila, nisam našla. Ujak je i sam ostario, a njegov je mladelački šarm postao znakom demencije. Tek je sada gledao kroz mene kao, i uostalom, oduvijek. Zakasnila sam upoznati ga, približiti mu se. Za njega ja nisam bila, niti sam ikako mogla biti netko tko će, ni približno zamijeniti njegovu voljenu sestru. Uz njega sam se osjećala kao istjerana iz vlastite prošlosti. Kada se razbolio bila sam uz njega do zadnjeg daha. Poljubila sam ga u čelo i šapnula: „pozdravi mi mamu.“