Susjedi

Nisam baš neki susjedski tip. Ne družim se sa susjedima na kvartovskoj ili još bolje, „katovskoj“ kavi kad se skupi društvo iz stanova na katu, često i u pidžami i uz miris pirjanog luka za ručak. Ne posuđujem šalicu šećera, jedno jaje i ne ostavljam nikome ključ od stana kada idem na godišnji odmor. Ali pred liftom ili u liftu ne dopuštam neugodnu tišinu i uredno pozdravljam s poslovičnom grimasom na licu između osmjeha i grča, razmijenim rečenicu- dvije o vremenu, skupoći, pitam o zdravlju sva sretna s odgovorom „hvala dobro“, i žurim uz isprike ako me netko krene detaljnije informirati o sebi da slučajno ne bih živjela u mraku i neznanju. Dođe s godinama tako neki iracionalni zazor od ljudi sa ciljem zaštite vlastite privatnosti, vlastite komforne zone, prava na svoj mir navike i želje bez da se ikome opravdavamo i objašnjavamo. Ali nije uvijek bilo tako, ili je možda zato danas baš tako?!

Bilo je to prije puno godina, neposredno nakon Domovinskog rata. Prije čitave jedne mladosti. U stanu preko puta našeg živjeli su Roko i Blaženka, mladi bračni par s dvoje djece sličnog uzrasta našoj. Sretali smo se u parkiću ispred zgrade kod ljuljački i dok su se djeca igrala, mi smo sjedili na klupi ispod guste krošnje novozagrebačkih javora i pričali, naravno o djeci, da bi vremenom proširivali teme razgovora. Nisu to bili neki dubokoumni i poticajni razgovori, već razgovori o svakodnevici, poneki trač ili dobar vic, recept, o glazbi, filmovima, modi. Sada se sjećam tih druženja na klupici u parkiću uz zaigranu djecu kao vrlo ugodnog i neopterećeno provedenog vremena. Nekad bi Blaženka donijela na klupicu kavu, drugi puta bih ja kolače koje sam tog dana ispekla, za ljetnih dana popili bismo limenku pive i  tako smo se malo po malo navikavale jedna na drugu ne očekujući neko prijateljstvo koje će nam promijeniti život, već nešto što obilježava usputnu lakoću postojanja

Blaženka je bila vrckava, žena-djevojka vitkog struka i bujne stražnjice koje je ponosno nosila i isticala, te djetinje modrih očiju i kose. Uz takav izgled odgovaralo joj je ponekad napadno samopouzdanje popraćeno povećanom energijom i učinkovitom aktivnosti. U mojem sjećanju i svijesti postoji čvrsta vjera da se ispod dojmljive površine skrivala nježna dobroćutnost. Za mnoge muškarce, zapravo mladiće bila je neodoljiva. Na prvu bi ih privukao njezin oku ugodan i nježni izgled nezaštićene djevojke, a nakon jednog razgovora, ostali bi očarani njezinom dominantnom ženstvenošću. Nakon srednje škole zaposlila se u jednom trgovačkom lancu i radila na frižideru sa sirevima i suhomesnatim proizvodima, a pokrivala je i odio za kruh. Živjela je s roditeljima i plaću trošila za izlaske i šminku. Osjećala se kao na vrhu svijeta.

Roko je vozio kamion za opskrbu zagrebačkih pekara „Klara“, posao za koji je govorio da je izvrsno plaćen i mi nismo imali razloga ne vjerovati mu. O tome je rječito govorila njegova brendirana odjeća, zlatni lanac i neki ludi auto koji se isticao na našem parkingu, uglavnom s polovnim vozilima. Svakoga jutra bi dovozio sveži kruh i peciva u njezinu prodavaonicu gdje bi ga ona dočekivala sva ustreptala pred njegovom stasitom građom, crnim neprobojnim očima i škrtim osmjehom stisnutih usana. Bio je uvijek uredan, čiste  poluduge kose tzv. fudbalerke koja je tada bila jako popularna i koja je otkrivala prpošnu naušnicu u lijevom uhu. Njegova nazočnost donosila je miris svježeg kruha i parfema Brut, modernog poratnih devedesetih godina. Izbjegavao je govoriti o tome da je kao dragovoljac sudjelovao u ratu, a ta tajnovitost izazivala je strahopoštovanje. Pred njim su joj, kako mi je Blaženka sama ispričala na klupici, klecala koljena i nestajalo bi njezino nesputano samopouzdanje. Osim toga, Roko je bio jedan od tipičnih frajera iz Novog Zagreba, otresit, buntovan, a na njegovom licu ocrtavala se divlja, ulična lukavost. Odmah su postali ljubavnici, jer kod njega, kao ni kod nje nije bilo mjesta ni potrebe za nekim ljubavnim igrama i igricama kao predigrom. Rekao joj je: „Ili moja, ili ničija!“ Baš mi je tim riječima sva ponosna ispričala Blaženka na klupici u parkiću. I u braku, i uz dvoje djece, nisu skidali ruke jedan s drugoga, stalno se dodirivali, često i nesvjesni naše nazočnosti.

Blaženka je bila mlađa od mene, ne puno ali dovoljno da me uz različite interese i životne potrebe često zasvrbi razlika koja je lebdjela među nama. Ali bile smo tu, s vratima jedna nasuprot drugim, uvijek spremne da si pomognemo.

Pokušavam se sjetiti trenutka kada smo nadišli razinu tek dobrih susjedskih odnosa i počeli se intenzivnije družiti.

 Ja sam nekako u to vrijeme zbog financijski povoljnog angažmana počela pisati ljubavne vikend romane za neki ženski časopis, jedan od onih koji se listaju kod frizera, a pod pseudonimom Vita Verde imena poput mojih romantičnih junakinja. Blaženkino iskustvo, njezina strast, ukus i očekivanja od priče dobro su mi došli u svladavanju narativne tehnike, sukoba, napetog klimaksa, nakon kojeg slijedi sretan rasplet u žanru kojim je ona suvereno vladala. Čitala bih joj dijelove i promatrala njezine reakcije. Moja priča je prolazila filter Blaženkinog iskustvenog suda i ukusa te nakon sugestija koje mi je priopćavala vidno uzbuđena gestikulirajući i mašući rukama te konačnog odobrenja, slala bih priču uredništvu časopisa nekako mirnija i uvjerenija da sam pogodila pravu žicu.

Sjećam se da sam bila ljubomorna na neopisivu lakoću njihova življenja. Dok smo mi grcali pod teretom posla i obaveza s djecom, kućom, računima, općenito životom, naši su susjedi živjeli lako i lagodno. Blaženka je dobila otkaz na poslu, pa i na sljedećem i opet na sljedećem. Na svakom novom poslu zadržavala bi se kraće nego na onom prethodnom.

„Neće mene nitko zajebavat! Šef je dobio što je tražio!“ govorila mi je ne uzbuđujući se pretjerano.

„A što je tražio?“ pitala sam je.

„Ma zamisli, molim te! Tražio je da na posao ne dolazim u šorcu i majicama s dekolteom! Tražio je da skačem na svaku njegovu zapovijed, da punim police s robom, da raznosim kutije po dućanu i još brdo stvari i to kada god njemu padne na pamet! Malo sutra!“

Nisam joj proturječila. Nije imalo smisla. 

Danju je proučavala ponude za posao i igrala igrice na Sony Playstationu. Kada bi odvezao svoju ranojutarnju smjenu, pridružio bi joj se i Roko te su do kasnog popodneva igrali udvoje „Crash Bandicoot“. Ni sama ne znam kako se još dan danas sjećam naziva te igrice! Navečer su dolazili njezini roditelji čuvati djecu, a oni su odlazili u noćni provod u neki od klubova na rubu grada u kojima su gotovo inkognito počele gostovati folk zvijezde iz „regiona“.

„Znaš, ni meni se ne izlazi tako često, ali Roko uvijek ima neku poslovnu shemu“, rekla bi mi.

Ubrzo se pohvalila da su uplatili ljetovanje u Rovinju na koje idu s prijateljima s kojima se u posljednje vrijeme intenzivno druže.

Radilo se o ljepuškastom bračnom paru s trećeg kata. „Jednostavno smo kliknuli“, rekla mi je. „Jako nam je fora zajedno!“ Postali su nerazdvojni. Kave i štokovi su se ispijali svakog dana, jednom na našem osmom katu, drugi put, na trećem i završavali kasno u noć kada su se glasno i pripito pozdravljali na hodniku. Nije ih se moglo ne čuti.

Jednog dana zazvonilo je zvono na vratima. Preda mnom je stajala Blaženka sva uplakana s razderanom usnicom na kojoj se već stvorila krasta i vidljivim masnicama po rukama.

 „Roko i ja se rastajemo. Imaš li nešto žestoko za popit?“

Nisam imala ništa. Posljednji put sam sinu stavljala obloge od neke zaostale rakije za skidanje temperature.

„ A, jebi ga!“, rekla je i zapalila cigaretu. „Rekla sam mu za Zdenka pa me je istukao.“

„Što si mu rekla za Zdenka?“

 „Da sam ga prevarila…. sa Zdenkom. Da mi je bilo predivno kao nikada s njim, tom narkomančinom!“

„Tko je narkoman, kakav narkoman?“, nisam se snašla.

„Pa zar ne znaš? Roko se u ratu navukao drogu, skoro sam i ja fasovala! Počeo je i dilati i sad su mu za vratom.

Slušala sam je otvorenih usta dok su mi obrazi i uši gorjeli. Previše nelagodnih informacija za procesuirati u kratkom vremenu. I što uopće reći na to?! Nije ni tražila da išta kažem. Došla se isprazniti, pročistiti svoje misli, a ja sam tu bila sasvim slučajno.

„Mislim da volim Zdenka, a on mene o-bo-ža-va!“ istaknula je slogove kako bi bila uvjerljivija. Pitala sam se za koga uvjerljivija, za mene ili za sebe?

„I onda me je istukao. Vidiš, vidiš ove masnice?!“

Bilo mi je žao što sam rakiju potrošila na obloge. Sada bi i meni itekako dobro došla. I shvatim razlog zašto je prije neki dan Roko s djecom banuo na naša vrata tražeći da ih pričuvamo neko vrijeme dok se Blaženka ne vrati. Bio je vidno nervozan, strašno mu se žurilo i djecu je pogurnuo prema meni te se survao niz stepenice.

Blaženka se vratila jako kasno. Ja sam djecu, i moju i njihovu, već stavila na spavanje. Preplašena mi je rekla da im je stan provaljen. Djecu nismo budili.

„Sve su razbacali, polomili… Znam što su tražili. Roko, Roko, proklet bio!“

Na špijunki na našim vratima izvana je bio zalijepljen komadić papira kako se ne bi vidjelo. Došla je policija i dali smo izjavu. Nismo im puno pomogli.  

Dali su stan u prodaju, a Blaženka i Zdenko su otišli iz kvarta. Kao prema sutonu. Poveli su sa sobom Blaženkinu i Rokovu djecu. Roko se uselio Zdenkovoj ženi da se međusobno tješe. Samo su zamijenili mjesta i uloge. Vrlo jednostavno.

Roka smo ponekad znali vidjeti s Brankom, Zdenkovom ženom. Oboje, kao da su ostarjeli preko noći. Viđali smo još neko vrijeme i svu njihovu djecu koja su dolazila u posjet tati Roku i teti Branki, ili mami Branki i stričeku Roku. I ja sam se teško snalazila, a kamoli djeca.

I onda su svi nestali. Nikada više nikog od njih nismo vidjeli.

Kao da su u zemlju propali.

Kad god pomislim na njih kao sada, u ušima mi prozvuče Prevertovi stihovi:… „Barbara, velika je svinjarija taj rat. Što je od tebe postalo sada pod ovom kišom od željeza, od vatre čelika i krvi? A onaj koji te u svom zagrljaju stiskao zaljubljeno, da li je mrtav nestao ili još uvijek živi? … Ali to više nije isto i sve je upropašteno. Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti…“.

O Barbara,

O Blaženka!
Nadam se da ste svi našli svoj mir.