O egzilu kada je vrijeme tužno i kad pada kiša

Zanimljivo je i nekako patetično da se o temi koju osobno živim, temi egzila, zdušno razgovara u akademskim krugovima, na književnim, sociološkim, kongresima. Međutim, da pojednostavim kako bi me bolje razumjeli, radi se o vrlo osobnoj temi koja obilježava živote mnogih, o vrlo neugodnom osjećaju nepripadanja, neprihvaćanja s obje strane, „mi njih i oni nas“, otuđenosti, često i bezrazložne inferiornosti koji mnogi koji su, tko zna iz kojeg razloga od nekuda došli, na svojoj koži svakodnevno doživljavaju, proživljavaju i nose se time kako najbolje znaju i umiju. Zapravo, jedno temeljno diskontinuirano stanje postojanja zbog  iskustva teritorijalnog, jezičnog i egzistencijalnog udvajanja, a posljedica i bit, zapravo je jedno teško psihičko iskustvo. Ono je nezacjeljiva rana izazvana rascjepom između zavičaja (mjesta koje određuje) i života pojedinca. Ta esencijalna tuga ne može biti posve nadvladana. I dok u književnosti postoje herojske, romantične, veličanstvene, čak i trijumfalne epizode života u egzilu, one su u biti samo pokušaji nadilaženja tuge zbog otuđenja. Postignuća su u egzilu permanentno označena gubitkom nečega što je zauvijek ostalo iza nas.

No, ako je egzil stanje gubitka, kako to da postaje moćnim motivom moderne kulture? Naviknuli smo misliti da je moderno vrijeme označeno duhovnom otuđenošću i tjeskobom. Nietzsche nas je naučio da se u tradiciji ne osjećamo ugodno, a Freud da smatramo kako je intima samo pristojno lice patricidnosti i incestuoznog bijesa. Doista se čini da su modernu zapadnjačku kulturu uglavnom stvarali egzilanti, emigranti i izbjeglice. Time i ekscentrici, nostalgičari. Bezdomnici i lutalice kroz različite jezike.

            Egzil je kao tema oduvijek imao međukulturna i transnacionalna stajališta, iako je bitno obilježen frustracijama i očajanjem. Za razliku od romantičarskog odnosa prema egzilu u 19. st., npr. u E. H. Carrovoj klasičnoj studiji The Romantic Exils o ruskim intelektualcima okupljenima oko Herzena, naše je vrijeme – svojim ratovanjima, imperijalizmom i kvaziteološkim ambicijama totalitarnih vladara – u stvari vrijeme izbjeglištva, izmještenih sudbina i masovne emigracije

Egzil se ne može posve objasniti ni estetski ni humanistički. Većina literature o egzilu ne objektivizira tjeskobu i patnju koju ”izmješteni”, odnosno egzilanti proživljavaju. I književnih je ”odlaznika” tijekom povijesti bilo mnogo. Najistaknutiji pjesnik egzila iz klasičnog razdoblja svakako je Ovidije, a njegov pjev o egzilu (Žalosnice i Ex Ponto) ubraja se među najnadahnutije stihove rimske klasične poezije. Tisućljećima nije nitko iskusio egzil (doslovan prijevod te riječi jest »ići sa sunca«) kao Židovi, a najbolji su dijelovi Biblije, po mišljenju nekih, napisani upravo u progonstvu. Ciceron, Seneka, Dante, Voltaire, Hugo, Mann, Pasternak, Gorki, Solženjicin, Jesenjin, Cvjetajeva, Camus, Kundera … predstavljaju dugi niz pisaca – prognanika koji su u sebi pronašli zanose do kojih ne bi došli nikada bez iskustva egzila.

            Međutim,  razmišljati o egzilu kao o pozitivnom doprinosu humanizmu trivijaliziranje  je gubitaka onih koji su ga proživjeli. Stajališta o egzilu u literaturi i religiji doimaju se ipak nedostatnim kad tvrde da je egzil nepovratno sekularan i nepodnošljivo historijski, kako je stvoren od čovjeka za druge te kako je bez milosti razdvojio milijune ljudi od njihove tradicije, obitelji i geografije. Kažu da su posljedice bile kulturne čak i onda kada su razlozi za progonstvo bili političke prirode. A što je s osobnim posljedicama?  Emocionalna konstelacija egzilanta nije u ikojem slučaju jednostavna. Suvremeni egzilant, napuštajući iz kojih bilo razloga svoju zemlju, osjeća krivnju i grižnju savjesti zato jer za sobom ostavlja bližnje, odnosno dom u, primjerice, represivnim okolnostima nesigurnosti, bezizlaznosti i siromaštvu. Istodobno strahuje da u novoj sredini ne bude odbačen i ponižen. Strahuje zbog toga hoće li se prema njemu odnositi s prijezirom, ironijom ili samilošću, ili, hoće li se moći i znati prilagoditi. Njegov prvi refleks nije pokazati razlike, nego proći što neprimjetnije. Imitira domaćine, iako najčešće u tome ne uspijeva: nema dobar naglasak ili uopće ne zna jezik, nema dokumente koji su potrebni, razlikuje se bojom kože, imenom i prezimenom itd. Zbog toga, prvotni osjećaj zamjenjuje ponosom i prkosom, pokazujući se drugačijim. Egzilanti, izmještenici svojim osobnim neuralgičnim iskustvom pružaju dostojanstvo takvom svom isuficijentnom stanju koje negira samo to dostojanstvo i identitet. Ljudi u egzilu suočavaju se s činjenicom gubitka domovine, obitelji, prijatelja, a susreću se sa stranom sredinom (jezičnom i kulturnom) u koju se moraju uklopiti ili priznati svoj poraz. Nelagoda koju proizvodi egzil je bolećiva uznemirenost od nepoznatog. Egzil nas lišava orijentacijskih točaka koje nam pomažu da odabiremo svoje ciljeve, da organiziramo svoj život. Postupno postajemo svjesni svoje izmještenosti i da se egzil ne sastoji samo u prelasku granice, već da on sazrijeva u nama, mijenja nas, i postaje naša sudbina. Onkraj granice, između Nas i Njih, između razlikovnih određenja danog etnosa u odnosu na druge više ili manje različne zajednice, nalazi se poguban teritorij nepripadanja u kojem živimo temeljno diskontinuirano stanje postojanja. Egzilanti su odsječeni od svojih korijena u prostoru/geografiji i vremenu te osjećaju potrebu povratiti svoje razrušene živote. Ostavljeni su bez tradicije i povijesti, svedeni  na vlastito postojanje duboko uronjeno u subjektivnost. No, postoji izlaz, treba shvatiti i prihvatiti sudbinu egzila i suočiti se s njome kao s nekom bolešću i s nadom za brzo ozdravljenje kada će život postati ipak nešto malo jednostavniji.