Iščekivanje

Njezini odlasci u kvartovsku knjižnicu bili su male svečanosti i uvijek popraćene nadom i gotovo dječjim očekivanjem uzbuđenja i radosti. Nakon puno vremena, već je dobro znala raspored  knjiga na policama koje je uglavnom pročitala i čijih se naslova ni radnje više i ne sjeća, već samo  onog poznatog treperenja, ushita ili grča nakon zadnje pročitane stranice i žaljenja da je došla do kraja  još jedne fiktivne dionice, još jednog simulakruma života. Jer svojeg nije imala. Bila je dio beskonačnog niza neprimjetnih života. S vremenom je zavoljela osjećaj stapanja u masi, tako utješnog i zaštitničkog. Nije ni tragala za nikakvom promjenom. Bila je sretna kada su dani nalikovali jedni drugima. Posve joj je bliska bila poslovica „Ne daj Bože turbulentnih vremena!“ jer, smatrala je, bolje je bilo biti pas u mirno doba negoli čovjek u doba nemira. Ugnijezdila se ugodno u svoje sivilo i gledala postrance, bez nekog osobitog interesa za šušur života oko sebe.

Iz provincije je stigla u grad noćnim vlakom. Nije se još razdanilo. Bila je hladna jesen nadomak zime, a ona djevojka, gotovo još djevojčica. Sišavši s vlaka neko je vrijeme stajala ispod hladne neonske svjetiljke koja je obasjavala veliku ploču s imenom grada ispisan velikim tiskanim slovima. Putnici prolaznici nisu mogli ne primjetiti njezinu pojavu koja je izazivala gotovo sažaljenje dok je cvokotala od hladnoće u tankom kaputiću stišćući u rukama kariranu plastičnu torbu sa zatvaračem. Jednu od onih torba iz sirotinjskih devedesetih zvane „krmača“ u  kojima se nosilo sve i svašta kojim su se obavljale veće kupovine robe s isteklim rokom trajanja ili one na akciji, u kojim se švercala kava, čokolada, sirevi i kobasice iz Nagykanizce u Mađarskoj, nosila drva, gladnim studentima iz provincije u grad slala hrana i s kojim bake i danas odlaze na tržnicu na kojoj ih za male novce prodaju vičući na sav glas: „Ajmo žene, kese, torbeee!“ U prolazu bi je pogledali, neki bi se i okrenuli, čak i zastali za tren pa odmahujući rukom, nastavljali svojim putem i u tren zaboravili njezinu krhku pojavu svu nekako uvučenu u sebe. Oči su joj bile upale u tamne kolobare. A bila je tako mlada! Odavala je dojam da ju je snašla neka teška nesreća.

Od tog jutra prošlo je mnogo godina. Već je zaboravila kad je to bilo. Zapravo je zaboravila sve detalje te noći, torbu, tanki kaputić, neonsko svjetlo na stanici. Činjenica je da je unajmila preko oglasa u novinama sobicu sa zajedničkom upotrebom kupaonice u kući obitelji sa četvero djece koja je živjela od jedne činovničke plaće. Sobica je bila mala, sa svega nekoliko komada namještaja, krevet s kvrgavim madracem, noćni ormarić na kojem je stajala lampa izblijedjelog sjenila, ormar čija su vrata neugodno škripala, mali stolić i jedna stolica. Kroz prozor je gledala na balkon susjedne kuće s koje je žbuka otpadala i koji je služilo zapravo kao smočnica za poluprazne tegle, lonce s preostalim ručkom za sljedeći dan i ostava za staru kramu. Dobila je posao u fotokopiraonici neke firme i dane je provodila pod neonskim svjetlom podrumske prostorije, uglavnom sama. I kada bi odnosila kopirane materijale na uredski kat, osjećala bi se nevidljivom jer nitko zapravo ne bi na nju obraćao pažnju, nitko je nije pozdravljao, niti joj znao ime. Znali su je kao „curu iz kopiraone“ kako su joj se ponekad obraćali. Bila je niska rasta, neupečatljivih crta lica kojih se čovjek silno mora potruditi da bi ih se sjetio. Oblačila se skromno i bezlično, novu garderobu nije kupovala. Zalazila je rijetko u poneki second-hand dućan i brzo izlazila praznih ruku. Prijatelja nije imala. Usputni poznanici susjedi, blagajnica u dućanu, knjižničarka kao i ljudi na poslu i dalje su je zvali „cura iz kopiraone“ iako joj se tanka kosa vremenom obojila sjedinama, a koža oko očiju naborala kao izgužvani papir. Zapravo, njezin je čitav život bio tijesno mjesto, tek obično klizanje kroz godine i kao da se završavao u polumračnom hodniku nikada ne vidjevši sjajno svjetlo koje prodire kroz velike prozore građanskih soba. Nakon posla obično bi u pekarnici pojela nešto s nogu i odlazila žurno u svoju sobicu gdje su je pokraj kreveta čekale uvijek dvije – tri otvorene knjige. I tek je tada počinjao njezin pravi život. Uranjala bi u svijet mašte i fikcije, jedini kojeg je poznavala i osjećala svojim. Jer, u njezinom stvarnom životu premalo se toga događalo, nitko njoj bitan nije se zaustavljao i postojala je objektivna mogućnost da neki fiktivni lik iz mnogobrojnih knjiga kroz koje je živjela, naposljetku istisne neki pravi, pa čak i nju samu. Smatrala je da to i ne bi bila neka šteta. Strepila je od posljednje stranice pročitane knjige. Krajevi su sami po sebi jako zaguljena stvar. Poput krize i sloma nakon kojih  nema dalje, ni natrag, već mora uslijediti novi početak. Poslije Sada, tog treperavog realiteta, slijedi budućnost, neizvjesna i zato tako uzbudljiva. A ona je čeznula za onim dalje, za nečim nakon Sada hrleći kao prema dugi iza koje je očekivala naći kovčežić sa zlatnicima, blještave gradove, napuštene tvornice, dekadentne kavane, tajnovite svjetionike koji već odavno ne trepću, galeriju bizarnih i egzotičnih likova.

I kada bi čitala, izdizala se nad vlastitim tijelom, njezine sive zjenice postajale su plamteći žute i proždirale su život strasno i halapljivo zubima grabežljivca sa stranica koje su mirisale na prašinu knjižničnih polica. Jednostavno nije mogla podnositi svoj život ako ga ne potopi u maštu. U njoj su njezine osamljene noći u spavačici školarke bile namijenjene bestidnostima, sve na granici duševne pomutnje kakva bi ju sablaznila danju. Gledala je filmove zabranjene maloljetnicima, jela tortu dok ne bi pojela zadnju mrvicu, pila vino iz boce, plesala, ljubila i bila ljubljena netom prije svitanja kada odjednom zamru brojni glasovi noći, kada stanu teći vode, kad vrijeme tetura, a betonska prašuma uranja u bezdanu tišinu. Voljela je razvučene romane s galerijom likova, dok je njezin život bio tako usamljenički.

Ali nekako u zadnje vrijeme kao da joj je sve to bilo oduzeto. Posuđivala je knjige i vraćala ih u knjižnicu nakon desetak pročitanih stranica koje je više nisu uvlačile u sebe, već su je ostavljale frustriranom, nezadovoljenom. Je li se radilo o dosadnoj i lošoj književnosti ili je ona izgubila životnu naivnost, nevinost ili čak i želju? Svaka nova knjiga bila je nedostatna da utaži njezinu glad za iracionalnim. Njezina nabildana mašta postala toliko jaka, da joj se morala prepustila kao nekoj neopozivoj nužnosti.   

Sve češće je snatrila otvorenih očiju živeći po navici i uranjala u  izmaštano i izgubljeno vrijeme. Činilo joj se da u životu nema ništa ljepše, ništa krepkije od čistog sjećanja, makar i izmišljenog. Sjećanja je promišljala na glas, hvatala ih u letu i grozničavo ih počela zapisivati. Njezino sjećanje bilo je pošteđeno razaranja koje čini vrijeme. Njezina izmišljena i izmaštana iskustva koja su vremenom postajala čak i nesigurna uspomena, čvrsto su sadržavala njezine čežnje. Čak je i postala svjesna vremena koje prolazi i toga da ga sve više gubi. Negdje iza kafića sa crvenom tendom, na kraju vijugave ulice među krošnjama jorgovana i lipe, ostavila je svoju mladost koju će, odlučila je, spasiti u svojim pričama. Osjećala je da samo prošlost može dati odgovor na vječito pitanje „tko sam ja?“, koje ju je ispunjavalo tjeskobom jer na prošlost ona zapravo nije ni imala. Mozak je fascinantna, ali složena tvorevina i obično pohranjuje dijelove proživljenih iskustava, dok se rupe u sjećanju popunjavaju pretpostavkama koje nam izgledaju smisleno. Njezin mozak kao da je tu veliku prazninu u sjećanju ispunio tek proživljenim iskustvima iz knjiga. Knjiga u zamjenu za život. To joj nije zvučalo nimalo loše niti očajnički. S time je mogla živjeti. Njezino vrijeme i prostor tek su u knjigama poprimili svoje konture. Kroz njih je osiguravala granicu o kojoj je ovisila njezina prepoznatljivost, njezino Ja. Zašto? Što joj se to dogodilo?

želim otvoriti oči….ne ide, teško mi je… tako mi je dobro poznat ovaj miris, miris bolnice…. je li on tu… konačno ću ga vidjeti… oh, kako mi je nedostajao… on kaže da mogu bez njega, ali to je zasad nemoguće … zašto se zavaravati… uspjevam otvoriti oči… tražim ga pog… ne vidim ga… hvata me panika… smiri se, a gdje će biti nego ovdje… umiruje me pogled na jednolično i sporo kapanje nečeg što hrani moju jalovu krv kroz plastične cijevi pričvršćene za iglu u mojoj plavičastoj veni… boli me glava…. pipam je rukama i nailazim na debeli zavoj gaze…ne sjećam se kada i kako sam je povrijedila… ne sjećam se ni tko me je ovog puta doveo…. nije ni važno… važno je samo da ću ga vidjeti… otvaram usta da ga zazovem, no bez glasa sam… grlo mi je suho, glas mi je hrapav…. kao da sam mnogo vikala, vrištala…. pozvat ću nekog mahnuvši mu onom rukom bez igle… ruka ostaje mirovati na krevetu uz bok… kako to….ne razumijem…pokušavam ponovo podići ruku i ponovo ništa… bolnički krevet mi je podignut i mogu vidjeti svoje noge i stopala… razderana su, a nokti prljavi od blata… tko bi znao od čega…pomičem ih bez uspjeha…. umorna sam…. odustajem…. samo ću na tren ponovo sklopiti oči…. tonem uljuljkana šuštanjem liječničkih kuta oko moga kreveta… lepeću poput ustrašene ptice u krletki… u oku mi ostaje slika zlatne dugmadi na uniformi policajca… kako su sjajne….

„Molim Vas izađite svi iz sobe, sada nije u stanju odgovarati na pitanja, sedirana je“, reče liječnik. Kada su ostali sami, nadvi se nad pacijenticu, prstima joj raširi oči i osvijetli joj tupe zjenice. Provjeri infuziju i dozu koktela antipsihotika i sedativa i pritom joj makinalno pomiluje nadlanicu. „Što si ovog puta učinila, draga?! Da bar nisam ignorirao tvoje učestale telefonske pozive… “

tu je… došao je…. znala sam…. sada će sve bitu redu… on me nikada neće napustiti…. kako je nježan… ah, taj njegov poznati miris…

U otpusnici za umrlog koju je podigla njezina stanodavka, pisalo je:

Pacijentica V.P. koja se povremeno liječila na psihijatrijskom odjelu naše bolnice, dana 24.4. 2020., u 6,30 podlegla je povredama glave nakon suicidalnog pokušaju. Bolovala je od graničnog poremećaja ličnosti kao rezultat duboke traume  fizičkog i seksualnog zlostavljanja u mladosti, kao i nenadvladive krize napuštanja.

U malenoj sobici, na noćnom ormariću ostale su tvorene tri knjige.