Iseljenička priča

Mnogi su je došli pozdraviti. Aerodromska pista sjajila se pod užeglim zrakom. Grlili su je i lijepili o njeno svoja znojna lica umrljana otopljenom šminkom i usiljenim suzama. Neki su naglas zapjevali neku od onih iseljeničkih u kojoj se zauvijek napušta rodni kraj, a kosti se ostavljaju u nekom bezimenom i prašnjavom „creeku“ čije ime izgovoreno zvuči kao opori vrisak i nestaje u oblaku prašnjavog brisanog prostora. Dok su je navlačili, naguravali se oko nje i svi u isti mah unosili joj se u lice, pokušavala je dozvati u sjećanja film „Australija“ s Nicole Kidman u glavnoj ulozi. Asocijacija na film bila je otapajuća vrućina, ustaljeni zrak i Hughu Jacman u pripijenoj i od znoja mokroj košulji na nabildanom tijelu. Pitala se hoće li On imalo nalikovati toj romansiranoj predodžbi kada je dočeka na aerodromu u Perthu. U glavi joj je kipjelo od vrućine i galame. Nastojala je prizvati njegovu sliku sa zadnjeg susreta kada su sjedili u njezinom hladnom autu čije grijanje nije radilo, onako utonulog u zimsku jaknu s kapom navučenom gotovo do očiju dok ga je vozila na avion za Australiju gdje će je čekati. I to je bilo dovoljno. U nekoliko nezgrapnih susreta, skoro uvijek u nečijem društvu, odlučeno je da se vjenčaju. Vrlo prikladno, a samo prikladno je bilo upravo ono što joj je tada trebalo. Sjećanje na njegov lik kao fatamorgana je titralo nad užarenim asfaltom aerodromske piste. Svi su je zasuli savjetima:

– Javi se čim stigneš. – Obavezno spavaj u avionu, let je dug.-  Pošalji mi slike kuće i nove obitelji. – Odmah počni tražiti posao. Javljaj se redovito. Šteta što si tako daleko, na kraju svijeta.

Kretala je na put, na krnje putovanje koje načelno nije uključivalo povratak. Pokušavala je ne predati se tuzi zbog gubitka nečeg što će najvjerojatnije zauvijek ostati iza nje. S njenom odlukom naprasno završava jedan dio života, možda i sama mladost i nije bila posve sigurna je li bila za to spremna. „Povratnu?“, upita je službenica na šalteru turističke agencije. „Ne, u jednom smjeru“, strese je vlastiti glas. No ipak, na neki način godio joj je osjećaj neminovnog usuda, čisti rez nakon kojeg ne može biti gore, mislila je. Ovaj odlazak postat će njezina sudbina kojom se treba suočiti kao s nekom teškom, no ipak naposljetku izlječivom bolešću. Avion je poletio i to je bilo to!

Po staklu prozora aerodromske zgrade slijevala se topla kiša. Dok ga je čekala, polako je nestajala uznemirenost pred nepoznatim. Nakon četrdesetak minuta kašnjenja uslijedio je zbunjen i usiljen poljubac i spoznaja da će živjeti sa svekrom i svekrvom ali samo privremeno jer, „posao, samo što mu nije krenuo“. Naravno, ne brini, nema problema, odgovarala je rezignirano. Ničim se nije htjela isticati, zatomila je samu sebe i odlučila prihvatiti sve posljedice svoje odluke. Ali, za razliku od Arsena, njoj se ovaj početak nije pokazao ni lakim, a kamoli „najdražim“. Morala je je nostrificirati svoju liječničku diplomu na jeziku kojim je vladala, ali ne i razmišljala i što se pokazalo vrlo mučnim i zapravo nepotrebnim iskustvom. Istovremeno se trudila doskočiti ulozi mlade snahe u kući svekra i svekrve. Stalno je bila okružena nekim ljudima koji su dolazili upoznati je, dok je svekrva čvrstom rukom  gospodarila kućom i životom svoga sina jedinca. Svekrvine prijateljice su svakodnevno navraćale na kavu, isprobati i stručno ocijeniti pitu nove snahe s nadjevom od sira, poriluka i još nekog začina, koje one doduše nikad ne bi stavile, ali „ti mladi misle da sve znaju najbolje“ i pritom su dobronamjerno savjetovale svekrvu da snahu odmah navikne na stroga pravila njihove iseljeničke zajednice koja su, ubrzo je shvatila,  zadirala u sve pore njezina bića.

A njih dvoje, živjeli su jedno uz drugo u paralelnim svjetovima. Voljeli se hinjenom nježnošću. Unatoč svemu, prihvatila je više ili manje svoju novu stvarnost defetistički, kao sudbinu, kao karmu koja se ne dâ oblikovati vlastitom voljom. I zato je bilo mudrije pristajati,  uklopiti se, a to je mogla samo ako prizna poraz svoje osobnosti. Prvi refleks na novi život nije bio pokazati razlike i romantično na samotnim barikadama braniti svoju drugost, već proći što neprimjetnije jer se  nije željela brinuti, niti se opterećivati time hoće li se netko odnositi prema njoj s prijezirom, ironijom ili samilošću.

 Tako je prolazila blaga i blijeda australska zima. A zatim su žestoko, bez upozorenja nastupile sveobuzimajuće vrućine koje su joj u početku stvarale užasan, gotovo akutni stres, a nakon početne nervoze, zapala je vremenom u neko bezvoljno stanje mirenja. Kud sve, pa može još i to! Ali u jednom trenu sve se promijenilo.

Zadivljeno je gledala na monitoru otkucaje srca nekog, još tako nedefiniranog,  koje ju je žestoko, bez upozorenja obuzelo i trgnulo od života u kojem je sve imalo lelujave obrise privremenosti, trivijalnosti, a ona sama padala sve dublje u cinizam. I njeno je srce ponovo snažno zakucalo.

„Nalazi pokazuju visoku razinu proteina u urinu, a brine me i Vaš visoki krvni tlak. Sve indikacije govore da je vaša je trudnoća rizična zbog moguće preeklampsije. Moja je profesionalna preporuka, pobačaj“. Neki se glas nadvio nad njenom bolničkom posteljom i u tren je uvukao ponovo u mrak. Kao uronjena u vodu, čvrsto žmireći, čula  je oko sebe potmule glasove prigušene sitnim, no moćnim otkucajima koje je osjećala u sebi kao i vlastitu snagu da ih zaštiti po bilo koju cijenu.

Sljedeći su se mjeseci razvukli u nedogled. Bila je usredotočena samo na to biće u sebi, očekujući ga nestrpljivo i čeznutljivo. Najviše se voljela osamiti u nekom kutku vrta, pjevušiti ili šapatom povjeravati svojoj nerođenoj bebi priču o sebi kao da želi potvrditi svoju vjerodostojnost. Vrijeme trudnoće bilo je, unatoč svemu, za nju vrijeme savršene sreće.

Željela je osjetiti porod, željela je svjesna dočekati dijete, unatoč savjetu liječnika da se podvrgne carskom rezu. On je potpisao odluku o carskom rezu. Probudila se iz narkoze sama u bliješteće bijeloj sobi. Ustajao zrak titrao joj je pred očima. Pokušala je dozvati sestru, bilo koga, iz grla joj doprlo samo nejasno krkljanje. Ponovo je pala u nemiran i znojan san.

U kući ih je dočekala cijela iseljenička bulumenta. Čak i živa muzika! Dijete je neprestano plakalo. I sljedećih je nekoliko mjeseci djetetov danonoćni plač naglašavao krešteći falset svekrvinih prijateljica.

 I čula ga je jasno u tišini kuće još dugo nakon što su prebrzo uvenulim cvijećem i izgorjelom zemljom zatrpali njegov mali kovčeg. Nedostajao joj je zrak za tolike uzdisaje i kiše za tolike suze. Tog je dana zauvijek uronila u neprozirne tišine tuge dok ju je život nosio dalje.

Na dan nostrifikacije njezine liječničke diplome, činilo se da su najuzbuđenije bile svekrvine prijateljice. Od rana jutra zaposjele su kuću slažući pladnjeve s jelima iz rodnoga kraja, postavljajući svuda vaze s plastičnim cvijećem koje odolijeva vrućini. Svekrva je ponosno nadgledala svu tu užurbanost oprostivši bar za taj jedan dan snahino nepripadanje i svu njezinu drugost. Jer oni, koji i sami nisu pripadali i sami bili različiti, teško su to isto opraštali drugomu. Sa snahom liječnicom, njezina se kuća izdigla nad jednostavnom no surovom i iseljeničkom zajednicom koja se utopljenički držala svojih korijena, svoga imaginarnog prostora, stvarajući svoj vlastiti mikrokozmos. 

A njemu je posao krenuo. Oboje su sve duže izbivali iz kuće kako ne bi svjedočili bol koji će ih zauvijek povezivati dubokom provalijom. Jednog dana, bez mnogo objašnjenja priopćio joj je da je dobio posao na jednom naftnom postrojenju negdje na Bliskom istoku. Nije ju pozvao da mu se pridruži. Bila mu je na tomu zahvalna. Razišli su se mirno, skoro prijateljski.

U dnu bolničke kafeterije, sam za stolom svakog je dana u isto vrijeme sjedio tamnoputi čovjek i pio čaj. Odgovarao je na pozdrave ljubazno no odsutno te se vraćao svojoj tišini. Djelovao je ponizno, ali ne podređeno, poslušno, ali ne i bez samopoštovanja, a upravo ga je to isticalo u metežu ljudi svih boja kože u bijelim kutama u kafeteriji bolnice u kojoj je radila. Kada je premješten na mjesto bolničara na njezin odjel za nju to nije bila puka slučajnost. Osjetila je da je tako je jednostavno trebalo biti.

Paul je bio mješanac. Odgojio ga je plavook otac Englez, potomak ugledne i stare australske obitelji. Majka mu je umrla dok je bio dječak i ostavila mu je uspomene koje su vremenom blijedjele ali i tamnoputi odraz u zrcalu isti kakav je njezina majka ostavila njoj. Tipično domorodačke jake arkade svile su  guste vjeđe nad  Paulovim plavim očima i kolonijalnim nosom dajući tamnoputom licu uokvirenom crnom kovrčavom  kosom gotovo namrgođen izraz. Žilavi mišići nosili su izduženo tijelo naviknuto na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. A opet, energija njihova stiska bila je nježna i odana. Bio je to stisak ruke po kojem će ga se uvijek sjećati.

Svatko uronjen  u svoje misli, jedno uz drugo otpijali su čaj iz velikih šalica koje su jamčile da će neko vrijeme kasnih popodneva provesti zajedno. Upoznavali su se plaho ne pokušavajući ispuniti praznine i stanke između škrto izgovorenih riječi. Bili su zadovoljni dijeliti tišinu koja nije tražila od njih ultimatum pripadanja svijetu kojemu se stalno treba nešto objašnjavati, kome se stalno opravdavamo, opraštamo ili sami molimo za oprost, činimo kompromise, nadamo se, očekujemo, a pri tom sve više gubimo sebe.  Njegova tiha nazočnost pomagala joj je svladavati dan za danom, napor pred svakim udisajem, svakim korakom, koji su ju je nemilice podsjećali da je unatoč svemu i dalje tu, poput izdvojenog živog kroja nestvarne sebe same, s dušom koja lebdi na nekim drugim razinama, svjesnijom i zainteresiranijom za prozračnu narav sjena, nego za sirove zbilje ovoga svijeta. Silno su je se dojmile njegove priče o njegovim precima s majčine strane.

 „Mnoge aboridžinske mitske priče izazivaju strahopoštovanje jer se bave velikim i dubokim misterijima. Aboridžini čuvaju tajno značenje svojih mitova. Do spoznaje  dolaze inicijacijama kroz pjesmu i obrede. Svaka pjesma slavi jedinstvenu ulogu Duha predaka unutar svetog krajobraza, svaka je pjesma dio same Kreacije života.“ Osobito je se dojmila priča o Mjesecu koji, da bi se ponovo vratio, prvo mora umrijeti. Smrt koja je uvjet života.

Vremenom su te zajedničke pauze uz čaj postale nešto na što je računala. Očekivala ih je, ali bez uzbuđenja, spokojno. Nije se radilo o osjećajima koji su je naglo preplavili, već o promišljenoj odluci kojoj se odlučila posvetiti. Jer, u  njegovom nepripadanju, prepoznala je vlastito, njegova drugost činila ju je sigurnijom u vlastitu sebe.

Ponekad bi je zakrilio toplom modrinom svojih očiju uronjenim u duboke bore, da bi se učas uz njega osjetila još osamljenijom. Ušavši polako i tiho se smjestivši u njezinu tišinu, Polova nazočnost postala joj je važna. Njihove su osame postojale jedna uz drugu i povremeno se dodirivale. Vjerojatno, ne postoji ništa tako slično Bogu kao tišina koju dijelimo s drugima. Ljudi se ne usude zajedno šutjeti jer osjećaj intimnosti koja ih tada povezuje je za njih prejaka. Duboko sa sobom, otkrivali su sebe svijetu. Na poroznoj granici, tamo gdje je završavalo njezino biće, počinjalo je njegovo. Događa li se ljubav baš tada kada nismo za nju spremni i ne želimo je?

Nakon prvog poziva u šetnju, nastavili su istraživati gotovo svakodnevno njoj nepoznate dijelove grada i okolna brda. Uz slani povjetarac, među suhim grmljem u titravoj izmaglici pod kojom se prostiralo more od sasušene trave, Paul bi postajao razgovorljiviji. Žalio je što se majke ne sjeća, a s ocem nikad nije bio blizak. Nazočnost oca oboje je ispunjavalo nelagodom, gotovo stidom. Iako je majku izgubio rano, uvijek je bio bliži svojoj predodžbi o njoj, nego ocu. Proučavao je strasno običaje australskih domorodačkih plemena i što je više znao o njima, jače je osjećao da im pripada.

Međutim, ništa i nitko nije u njoj mogao ispuniti bolnu prazninu zbog gubitka djeteta.

Prihvatila je iz Paulovih ruku šalicu čaja intenzivnog okusa. Pričekala je tren, nasmješila se čeznutljivo i popila ga. Noge su joj postale nesugurne. Ispružila se na pod. Tijelo joj je mirovalo, ali su čula poludjela. Boje su postajale intenzivnije, zvuci kristalno jasni, mirisi oporiji, stvarnost jasnija, sveobuhvatnija i pristutnija.

Ležala je mirno svjesna šuma svakog lista, zapljuskivanja svakog vala u stjenu,  jarkoga mirisa ljepljive ljetne žege

Duboko je udahnula i zaronila u plodnu vodu velike majke Mnemozine te usnula san o svom rođenju.

Promatrala je svoju smežuranu ručicu s ružićastim venama koje su se nazirale ispod prozirne kože. Čudila se svojim neobično dugim i šiljastim noktićima novorođenčeta. Osjetila je miris kiselog kupusa na svojim otečenim i bolnim dojkama koje su si rodilje međusobno dijelile protiv upale. Bila je istovremeno i majka i dijete. Jedno nedjeljivo cijelo. Poznate slike su se izmjenjivale jedna za drugom bez logičnog redosljeda. Nosila je plavu haljinu od organdina, kose upletene u pletenicu; smješila se gledajući odsutno negdje iznad kamere. “Vidim se očima svoje majke u pokretu koji me vodi upravo Tvome rođenju, milo moje, Tebi, svome drugom ja, svome prvom ja, Nama”

Beskrajno drugim hodnicima, nad njom su se izmjenjivale blještave bolničke svijetiljke. Vozili su je glatkim hodnicima sve dok svjetlo nije uronilo u tamnosive sjene, činilo joj se na granici vremena i prostora, na granici života i smrti. Jasno je čula Paoulov miran glas: “ U vrijeme sanjanja komuniciramo sa svojim precima i duhovima voljenih osoba kojih više nema. Samo se u snovima potpuno živi jer je u njima prošlost utkana u sadašnjost. Sve postoji ili ne postoji s razlogom i ima svoj smisao. Ne postoje nezgode, hirovi ili slučajnosti. Postoji samo nerazumijevanje tajna koje nisu razotkrivene. Ti si na duhovnome putu. Prihvati to što ti se dogodilo jer svatko je ondje gdje treba biti. Ostavi svoj duh i um otvorenima.“  Paulov glas pretvori se u titranje zvuka, gotovo melodiju. Vibracija tog zvuka prožela je svaki atom njenoga bića. Nešto se pokrenulo.

Osvrnula se oko sebe. Nalazila se u nekoj pećini. Sa hladnih stijena kapala je voda u ravnomjernom ritmu. Iz jednog kraja dopirala je magličasta svjetlost. U polutami osjeti neki pokret. Stisne oči i fokusira se na prizor. Neko je dijete sjedilo podvinutih nogu i spokojno je promatralo.

-Tko si ti –  upita je.

-Tvoja majka. Zar me ne prepoznaješ?

-Nisi moja majka. Moja je majka odavno mrtva.

-Ne, moja je majka odavno mrtva. Ja sam stvarna. Dođi, dodirni me.

Pružio je prema njoj svoje male ruke. Obuhvatila je njegovo krhko tijelo i pripila ga uza se. Sve oko nje, ova pećina, to malo biće, njene misli, želje, neizdržljiva bol bilo je stvarnije i prisutnije od sjećanja na ikoje prethodno postojanje. Instinktivno, kao da se opire, tijelo joj se zgrči..

Pravilni udarci vodenih kapi što su se slijevale sa stijena stvarali su lokvu na podu. Priđe je i ogleda se u njoj. Iz neobično bistre vode zrcalio se djetinjji osmjeh. Obuzme je beskrajna sreća.