Moja žena

Držeći se dvjema rukama čvrsto za umivaonik približim se ogledalu gotovo dodirujući ga čelom i stisnem oči kao da na  svom licu pomno tražim neke nove tragove i znakove kozmičke, ali i svoje osobne sudbine. No ne nalazim ništa od toga već samo onu već duže vrijeme indiskretnu i trajnu sjenu nesigurnosti za koju kažu da pripada starosti. Prolazim pogledom preko usana i brade s urezanim dubokim borama koje mi daju klaunovski tužan izraz, usitnjenim i upalim očima između plastova viseće kože koji su se nekad nazivali „smijalice“, a iz kojih su me sada gledale moje mutne i umorne oči. Ipak, ponekad mi i nije posve svejedno. Trznem se na činjenicu da nakon mnogo godina uzaludnih ambicija, pokušaja, uglavnom neuspješnih, s ponekim izuzetkom, tisuća kilometara na putu, mnogih bezimenih ljubavnica, sastančenja, na hektolitre ispijenih viskija i popušenih kutija crvenog Marlbora, moje se tijelo polako pretvara u hrpu ruševina. I ovog sam se jutra probudio sav zabalavljen, gromoglasno se iskašljao kao da ću ispljunuti jedno plućno krilo i s kavom u pola litrenoj šalici spreman popiti cijelu šaku tableta najrazličitijih boja i oblika. Po navici ulijevam kavu i u njezinu omiljenu staru šalicu otkrhnutih rubova i izblijedjelih šara koju uporno ne želi baciti i zamijeniti je novom. Da, takva je moja žena. Ova stara šalica je još jedan iskaz njezine ustrajnosti i ponosne odluke o odanosti. Vezivala se za stvari smatrajući ih živim tragom prisutnosti nekih dragih trenutaka, nenadoknadivih odsječaka vremena kada je bila sretna, koji su joj značili na samo njoj znani način. Moja žena smatra da bez tih predmeta kao da bi bila istjerana i odbačena iz vlastite prošlosti.

Znam da će se kava ohladiti kao i prethodnog jutra i već mnoga prije. Iz njene sobe vlada tišina. Prilazim vratima i tiho ih otvaram. Ona još spava opuštenih bora na čelu. Gledam je neko vrijeme s uvijek prisutnom dozom tuge. Ostarjela je čekajući da i ja ostarim i da joj se konačno vratim. Da pomislim na nju prije sna i netom nakon buđenja gdje se sljubljuju san i java. Samo to. Ništa drugo od mene nikada nije ni tražila. Ni to joj nisam mogao sve ove godine dati. Umorila se čekajući. Nestalo je nade. Iznenađeno s trunom nelagode shvaćam da joj je postalo svejedno i primjećujem da me često gleda s uzvišenom gotovo zanesenom ravnodušnosti. Ni ona ni ja više ne znamo kako biti nas dvoje. Dva stara prijatelja koji žive svoje samoće jadno pored drugog. Gledam je i pomislim: „Još je uvijek lijepa“. Zaobljene konture njezina zrelog tijela odaju dojam nevjerojatne bliskosti. Glavom mi prostruji onaj poznati osjećaj predanosti koju si uzajamno mogu posvetiti dva ljudska tijela. Naša tijela. Prilazim njezinom krevetu i pokrivam joj otkriveno golo rame te se tiho iskradam van. Prije tri godina odlučila je spavati u zasebnoj sobi. Rekla je da joj smeta moje hrkanje, a još je više užasava noću moja apneja. Kad je probudi moje hrkanje, ne može ponovo zaspati od straha da se ne ugušim i broji sekunde između mog sljedećeg udisaja. Kaže da je znala izbrojati čak 45 sekundi. Preselila se u sada praznu, nekada dječju sobu. Svoju vlastitu sobu. Ponijela je sa sobom svoje knjige, bilježnicu u kojoj je zapisivala svoja sjećanja i poneku misao da ih ne zaboravi, svoje kreme kojim je pomno mazala suhu i naboranu kožu, kutiju za nakit, svoje lijekove i nešto robe. Svoje najintimnije stvari koje nisu imale nikakvu vezu sa mnom stvorivši tako za sebe bastion u kojem za mene nije bilo mjesta. U našem velikom bračnom krevetu ostao sam sam kao na splavu poput brodolomnika. Nisam znao da će mi njeno disanje i miris njezine noćne kreme toliko nedostajati.

Vratio sam se svojoj kavi. Shvatio sam da mi je neprimjetno proletio trenutak kada je nestao ritual zajedničkog ispijanja jutarnje kave. Uostalom i mnogi trenuci koji su nam bili zajednički. U njima sam ja zapravo većinu vremena bio samo dio obiteljske scenografije koju je ona srčano osmišljavala ponekad s takvim žarom kao da joj život ovisi o tome. A sad, s vremenskim odmakom i hladne glave padne mi na pamet da je možda doista tako i bilo. Za nju je naša obitelj oduvijek bila posvjedočena sreća i obiteljski blagovaonski stol oko kojeg smo se okupljali i jedno drugom upadali u riječ imajući potrebu ispričati si snove, na glas podijeliti svaku pomisao, makar i nebitnu i glupu, isplanirati zajednički ručak, dogovoriti se oko obveza s djecom, tko će pokupiti kaput iz kemijske čistionice i hoćemo li otići s prijateljima popodne na kavu ili ostati kod kuće i gledati na CD-u neki film koji ćemo zajednički izabrati. A ja sam, priznajem bio jedan od onih muškaraca kojem nikad nije palo na pamet odreći se nečega za tuđu sreću. Makar i njezinu. Ponekad u malodušnosti pomislim da me život nije mazio. I kad god bi mi ta otrcana i paušalna izreka preletjela preko jezika, moja bi žena ostala posve zatečena nepravdom koju sam joj time nanio. Sklapajući prste u grčevit stisak tiho bi rekla: pa zar te ja nisam pazila i mazila sve ove godine i tvoje interese stavljala ispred svojih? I oboje bi znali da je u pravu.

Pojavljuje se na kuhinjskim vratima u kućnom ogrtaču iznad spavačice, nemarno skupljene kose s velikim sjedim izrastom i izgužvana od sna.  „Ima li za mene kave?“ upita još sneno. „Ohladila se, hoćeš li da ti je ugrijem?“ „Pusti, ja ću“ i počinje uhodano poslovati u kuhinji ne gledajući me. Dok se kava grijala, izvadila je meso iz zamrzivača i povrće iz frižidera za ručak, narezala je kruh za doručak, stavila maslac, sir i teglu džema na stol, upalila je radio i odjednom, kao da se nad našom malom kuhinjom otvorilo olovno nebo i moja žena obasjana svjetlošću iz tog procjepa iz kojeg se pojavilo sunce,  postala je za mene pupak svijeta. Svim se srcem nadam da ipak nije prekasno.