Kuće duhova

Već neko vrijeme muž i ja želimo kupiti kuću. Preseliti se iz stana u gradu u kuću izvan grada s velikom okućnicom gdje bih ja imala vrt, voćnjak iz kojega bih radila domaće džemove, sokove, kućicu za psa koji bi ionako stalno bio s nama u kući, pogled na okolna brda koji bi mi dušu činio veličanstveno spokojnom u tišini koju ometa tek treperenje vjetra i udaljeni lavež psa. Nakon što bi u oglasniku pronašli neku koja nam se sviđa i koja nam odgovara, dogovorili bi s agentom za nekretnine ili vlasnikom razgledavanje. I dosad uvijek, ama baš uvijek, boraveći  i razgledavajući nečiji tuđi prostor, dodirujući nečije tuđe predmete osjećala bih nelagodu zbog tuđe nazočnosti. Počela sam vjerovati da ti predmeti, zidovi, lusteri, tepisi posjeduju energiju svojih vlasnika koja se nikako ne poklapa s mojom. Osjećala bih kao da mi se cijela kuća odupire u uzajamnom nepripadanju. I koliko bila lijepa, funkcionalna i povoljna, uvijek bi mi nešto važno nedostajalo i smetalo kao trn u peti te bi se zahvaljivali i odlazili u daljnju potragu za svojim savršenim domom.

Još me sada ponekad obuzme neka možda iracionalna potisnuta tjeskoba iz vremena moga ranog djetinjstva uvijek kada bi mama spominjala svoju rodnu kuću koja je, što se toga tiče bila i moja, ali kao i da nije jer ju je mama, netolerantno, na momente i netrpeljivo, svojatala. Kad sada razmišljam o tome, radilo se o mojoj  ljubomori, zapravo mnogo više, o egzistencijalnom strahu od maminog napuštanja zbog jedne kuće, čak ni osobito lijepe, obične nakupine cigle, žbuke, stakla, zidova, vrata i glomaznog bakinog Alt Deutsch namještaja u kojem sam se skrivala u samo svoje izmišljene dječje svjetove.  Osjećala sam instinktivno s nemirom kao što to mogu samo djeca, mamino, gotovo ontološko pripadanje tome, za nju mitskom prostoru. Umjesto meni. Ta je kuća i duhovi ljudi koji su je nekada nastanjivali čuvala sjećanja na jedan prošli, za mamu nikad prežaljeni i odživljeni život. Spomen na tu bakinu i djedovu kuću koju smo kao mlada obitelj napustili, tada me je ispunjavao nekim ambivalentnim osjećajem ugroze i nostalgije. Otišli smo živjeti negdje daleko u neku drugu, samo našu kuću i počeli u njoj graditi novi, samo naš život u kojem sam ja kao dijete bila središte i činilo se da se sve  događa oko i zbog mene, baš kao što se danas u kući u kojoj sam ja mama sve događa oko i zbog moje djece. I mnogo vremena kasnije kada god bih joj se zamjerila nestašlukom, neposluhom, mama bi kao prijetnju, vrlo uvjerljivo rekla: ja odlazim u svoju Kosirnikovu. Nikada nije propustila naglasiti svoju. Naime, to je ulica u kojoj je rodna kuća moje mame a, posve nebitno, usput i moja.Za mene je to i tada značilo da me ostavlja i odlazi u taj povlašteni prostor kojem ja ne pripadam i u kojem za mene nema mjesta. Ona bi se emocionalno zatvorila, a ja bih ostajala stajati izvan tih zaštitnih i utješnih zidova, kao na nekom brisanom prostoru nad kojim vitla hladni sjeverni vjetar i nosi vrtloge trnovitog granja. Zbog ljubomore na taj mamin odnos, često sam i kasnije osjećala odbojnost prema kući za koju su me zapravo vezivale predivne uspomene na baku koja me je neizmjerno voljela, na moje najranije jedinstveno djetinjstvo ispunjeno beskrajnim igrama koje su izmišljenim i  najčudnovatijim sadržajem ispunjavale moj mali i skučeni život.

Ta kuća, izgledom posve obična katnica izgrađena između dva svjetska rata s koje je od kad se sjećam otpadala žbuka, oguljene boje na velikim francuskim prozorima koja su propuštala svjetlost dana nakupljenu u obliku stoljeća i zaraslog dvorišta u kojem su mi se kao djevojčici  otkrivali neslućeni prostori mašte, za moju mamu je poprimila antropomorfne dimenzije i karakteristike. Kuća – mamina ljubav, kuća, tatina zaštita, kuća  nježnost, bezbrižnost i ugoda. Kada je mama dočekala da se nakon mnogo vremena, gotovo kao starica u nju vrati, tek da bi u njoj umrla, kuća je bila već dugo prazna nakon odlaska svih koji su joj ulili dušu. Djed i baka su bili već odavno mrtvi, njihova djece se raspršila svatko na svoju stranu što zbog udaje i ženidbe, što zbog ugodnijih  i modernijih stanova s centralnim grijanjem, pa i nas unuka i naše djece nakon što smo svi krenuli dalje svojim putem iz soba u kojim se  kasnije među praznim zidovima moga čuti tek jeka, a prašina na masivnom tamnom namještaju, gotovo da se pretvorila u zemlju. Od nje je ostalo tek groblje sjećanja. Kada sam zadnji put bila u kući, netom prije što će se prodati da bi joj neki drugi ljudi pokušali uliti djelić svoje duše, dan se bližio svome kraju. Prolazila sam sobama i postala svjesna smrti stvari koje su moju obitelj  nekoć pratile kroz život. Gdje su nestale sve te stvari, gdje je završila sva odjeća, djedova odjela u kojim je svakoga jutra odlazio na posao u firmu General-Kommerce ugovarati prodaju kontingenata željezne galanterije, ujakovi utezi i opruge za razvlačenje kojim je neumorno oblikovao svoje atletsko tijelo što mu i nije donijelo neku osobitu sreću i uspjeh u ljubavnom životu, tatine lule koje je počeo pušiti boraveći na početku šezdesetih godina prošloga stoljeća na specijalizaciji u Parizu, mlad i naivan oponašajući dekadentni šarm zapadnjaka, mamina tamnoplava torba i pasent cipele za koje je dodatno nakon nastave u školi, radila honorarno na Velesajmu, dok sam je ja čeznutljivo čekala zaljepljena nosa na prozoru i zagledana u pravac iz kojeg se trebala pojaviti, bakine svilene haljine i nakit koji su govorili o nekim, za obitelj boljim vremenima  i koje sam još i ja kao gimnazijalka nosila na nekim dočecima Nove godine prije toga zašivši rupice u tkanini pojedene od moljaca. Gdje su nestale fotografije na kojim se mama kao mlada djevojka zagonetno smiješi u kameru iza koje stoji bog zna tko. Gdje je nestao moj zeleni romobil i velika lutka koju su mi kupili da mi ne bi dozvolili igrati se njome? Stvari odlaze za svojim vlasnicima, bez buke, sprovoda i suza. Onako nepotrebne, same nestanu i to na jedan prosvjetljujući način, tužan i patetičan. Ne prestajem dodirivati njihove sjene, te duhove. Rijetko smo kad svjesni  značenja određenih trenutaka kada ih proživljavamo, ali ih jasno vidimo samo kada ih se prisjećamo. A u tome prisjećanju vreba nostalgija, ljubav i bol.

Kada sam, upalila svjetlo u spavaćoj sobi u kojoj je mama spavala pod kraj svog života i u kojoj je moj mlađi sin napravio samostalno svoje prve korake, učinilo mi se kao da je svjetlo dopiralo od zvijezda. Obuzeo me je osjećaj savršenog, gotovo zanesenog spokoja. Poput uzvišene ravnodušnosti nekog tko je odavno spoznao istinu,  da mi, koji se više nikad nećemo moći vratiti kući, ne možemo si olako priuštiti nostalgiju, tu intenzivnu čežnju za domom.

Unatoč tome, upravo je nostalgija dominantan osjećaj koji me prati u životu. Zapravo, sam taj naziv mi je u jednom trenutku postao previše bolećiv, emotivno regresivan, radije sam se prepuštala sveobuhvatnoj čežnji koja proniče u različita vremena, prostore s posebnom odgovornošću i sa strašću i kritičnošću u odnosu na njih. Osjetila sam tu čežnju i nakon što sam napuštala svoj roditeljski dom, svoju sobu, predmete, formativni odsječak svog života te čitav spektar pojmova, simbola, predmeta, zvukova, mirisa, spremna prihvatiti i pripitomiti neke nove. Nisam se željela grčevito hvatati za anahronost, neprilagodljivost,  to neko individualno, patničko treperenje duše kojoj je tijesno u svakoj novoj koži. To bi samo značilo njezinu subverziju. Jer htjela sam stvarati nove uspomene u svojoj sadašnjosti koje će jednog dana postati izvorom neke nove nostalgije, zapravo, nadam se, čežnje. Naučila sam je usmjeravati i okrenuti je sebi u korist tako što ću njezinom bolećivom djelovanju dati smisao i svrhu. Kada smo jedan po jedan napuštali i tu kuću nošeni lavinom života, zasmetala me je spoznaja da će netko nepoznat, uređujući svoj novi dom, na vratima moje stare sobe pročitati i komentirati ono što su mi flomasterima, penkalama, markerima različitih boja ispisali mnogi moji prijatelji nespretnim rukopisima za uspomenu na naša druženja koja su mi u oku živa i dan danas kao da smo još jučer bili zajedno mladi i bezbrižni. U njima nije bilo neke osobite mudrosti, iako su mi se u to doba mojih slatkih 15, 16, 17 godina činili nevjerojatno produhovljenim i nadahnjujućim.. Make love, not war  napisao je tada dječak sa sjajnom zrakom u nestašnom pogledu plavih očiju. Danas je šezdesetogodišnjak, tri puta rastavljen s po dvoje djece od svake žene koju rijetko viđa ne toliko što ni ne želi, nego što ni oni za njega nikad nemaju vremena. Ujutro sjedi sam u svojoj maloj kuhinji i pažljivo slaže na stolnjak dezena sa crveno-bijelim kockicama po desetak pilula i pilulica različitih boja koje guta uz rakiju rogoboreći sebi  u bradu kroz dim jeftinih cigareta. Svijet je pun ljudi koji su spremni jednom patetičnom gestom upropastiti si život, poći s posve pogrešnom osobom, izroditi djecu i napustiti ih i propiti se. Mnogo kasnije, u nekom drugom životu, srela sam ga još jednom. Govorio je glasom punim ispovjedne tromosti. Njegov se izraz u kratkom razgovoru pretočio u izgubljenost, no meni se  činilo da me probada pogledom i svojom pričom kao zid čavlom. Ta prenagla bliskost koju mi je posve nehoteći pokazao, izazvala je u meni nelagodu, kao da se netko nepoznat odjednom priljubio uz mene. Nakon što mi je ničim izazvan ispričao svoju tužnu životnu priču, ogrnuo se ogorčenom tišinom, okrenuo se otišao bez pozdrava. Kao da je imao potrebu suočiti se sam sa sobom pred svjedokom. A to sam sasvim slučajno bila ja. Gledala sam za njegovim oronulim tijelom. Samo su mu oči ostale iste kao netaknute i sačuvane plave šalice od kobalta.

 Bilo je na tim vratima mnogo citata iz Malog princa kao „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo,  ili neke poruke koje aludiraju na neke samo meni i piscu na vratima poznate i bitne događaje, stihovi pjesama koje su nas obilježili. To štivo je novi vlasnik najvjerojatnije obrisao grubom krpom kratkim i odrješitim potezima i oličio vrata nekom drugom bojom. Čeznula sam da ih još jednom vidim i pročitam sve na njima meni davno posvećeno, nježno prolazeći prstima i zadržavajući se na svakom citatu, na  svakoj već izblijedjeloj riječi, potpuno svjesna značenja trenutaka kada su ispisane na vratima moje djevojačke sobe. I sad ih jasno vidim okom koje se sjeća.

Prije nekoliko godina, boraveći poslovno u gradu moje mladosti na pauzi između dva predavanja, priđe mi jedna žena i predstavi se. Ime mi ništa nije značilo. Gledale smo se upitno. Nakon kratke tihe stanke reče da su ona i njezin muž prije puno godina od moga oca kupili kuću. Našu staru kuću. Srce mi je zatreptalo kao u susretu s nekim bliskim. Pokušavala sam na brzinu vratiti obličje svijesti koja se odavno raspršila. „To Vam nikada nisam oprostila“, rekla sam joj u šali. „Vjerujte da znam“ odgovori. Pogledah je s čežnjom. „Nikada se nisam osjećala u njoj ugodno. Bila je velika i zimi hladna i uvijek smo bili prehlađeni.“ Doista, radijatori su zimi bili mlaki, a ja sam spavala s debelom trenirkom. No unatoč tome, uvijek sam se osjećala ugodno i zaštićeno, kao doma. „Popravili smo kvar u centralnom grijanju i ništa se bitno nije promijenilo jer je puhalo na sve strane kroz velike prozore. Meni kroz glavu prođe slika grada koji se u predvečerja s puno obećanja i nemira svjetluca kroz velika stakla i ulazi mi u sobu. Oblije me neka toplina, no ne rekoh ništa. Ona nastavi „Nikad kuću nismo pripitomili, a možda ni ona nas. Još je uvijek pokušavamo prodati i nemamo sreće. Kao da je zapela za vas!“,  reče. Ja se sjetno nasmiješim i pomislim, „Moja kuća duhova.“