Miriše na kišu

„Miriše na kišu“- reče on i isisa ustima s jagodice palca kapljice krvi nastale od uboda trnja s grma kupine. Dvije košarice tamnih bobica bile su već pune. On uopće nije volio kupine.

Ona ne reče ništa. Nastavi mirno ležati na travi škiljeći u preostalu zraku sunca zašlog iza oblaka. Nakon nekog vremena malo protegne ruke te ih vrati u isti položaj mirovanja. U masliniku je vladala nepomućena tišina. Negdje dolje ravnodušno se ljeskalo more. On je pogleda sjetno zahvalan za njezinu tišinu. Proveli su život jedno uz drugo reducirajući važnost stvari. Bili su umjetnici šutnje i bilo im me ugodno skupa. – Hoćeš? – upita on i pruži prema njoj poluotvoreni dlan s nekoliko krupnijih komada kupina. Za njih se dobrano izmučio i oderao kožu na rukama i licu istežući se do najviših grana grma. Nije je vidjela i ponovo ne reče ništa. Činilo se kao da je zaspala. Tako oslobođen i bez odgovornosti  prolazio je pogledom po njezinim ispruženim naboranim koljenima i tijelu koje je odustajalo pred umorom i gravitacijom. Osjeti ničim izazvanu potrebu naglas reći nešto o strasti koju su nekad osjećali jedno za drugo, ali se uzdrži jer ništa od toga zapravo ne bi bila istina. „Tako je tiho“, reče ona otvorivši oči i zaleprša rukama kao dvjema pticama puštenih iz krletke.  „Da, ugodno tiho“, odgovori on i ubaci kupine u košaricu. „Hoćemo li? Uskoro će  mrak, a dolje se nad morem već pomalo spušta magla. Zemlja je vlažna prehladit ćeš se.“ Pruži joj ruku da ustane i ona je uhodanim pokretom prihvati i podigne se. „Čekaj, imaš travke u kosi.“ On prijeđe po njenoj kosi zamrljanim dlanovima od kupina kao da je miluje. Preko usana joj preleti tek sjena blijedog osmjeha. „Njen se sjetni pogled zaustavi na punim košaricama kupina. Nakon nekog vremena reče:  „Oni su ih voljeli. Zapravo oni su nas prvi puta doveli do ovoga grma, sjećaš se?“ Nije joj odgovorio. Zašto joj produbljivati bol pred prazninom? On je mislio na sasvim nešto drugo. Zagledan dolje u valu zapravo se pokušavao sjetiti trenutka nakon kojeg su im zagrljaji postali neugodni poput dječje nespretnih rituala, kada bi im ruke klonule na ramena pa bi se potapšali po leđima i udaljili jedan od drugog s osjećajem olakšanja. – „Jako su voljeli moju pitu od kupina“, prošaptala je u perfektu, kao za sebe. No on je ipak čuo: „Da, to im je omiljeni kolač, rekao je u prezentu.“ Krenuli su prema selu uskom stazom između otočkih polja i maslinika. Prvi se sumrak počeo nježno razapinjati preko neba. Cvrčanje cvrčaka tiho od jednoličnosti ispunjavalo je zemlju u smiraju, beskonačno. Dotakao ju je čežnjom ruku koja su zahvatila toliko duboko u ništa. Nije ni primijetila. „Da se ne sapleteš i da ne padneš“, rekao je kao da se ispričava. Obavio je njezin dlan svojim nesigurnim. Hodali su rukom u ruci dotičući se ramenima. Kao već trideset i šest godina unatrag. Na tren se sve činilo čudesno blago, čudesno večernje moglo bi ga se gotovo nazvati snovitim. „Strašno mi nedostaju“, nečujno reče ona. On na to ne reče ništa, samo su mu se dugačke vratne žile zategle poput konopa. Ponestalo mu je odgovora. „Je li ostalo što od ručka? Gladan sam.“ „Ostalo je i za večeru“,  odgovori ona otključavajući vrata kuće svoje osamljenosti. Tako ju je doživljavala. Nakon što su djeca otišla. Stavila je na štednjak zdjelu s varivom da se ugrije. Počela je postavljati stol hinjenom zaposlenošću. A tako joj se nije dalo! Mehanički je na sredinu stola između dva tanjura stavila drvenu vazu s nekoliko grana nježno žute brnistre ubrane na putu. Pogleda ih ravnodušno, a zatim joj pogled sklizne kroz prozor i reče: „Kako se već rano mrači.“ Sjedili su jedan nasuprot drugom i jeli u tišini. Sami. Dva su stolca zjapila prazna.. „Malo jedeš“ – reče on.„Nisam gladna”, reče ona. Stakla su se zamaglila od pare tople hrane. Bilo je nešto magle i u njezinom pogledu.“ Odjednom ona naglo ustane sa stolice i promuklo, kao u nekom strahu, upita: “Kamo si stavio kupine?  „No, no, eno ih na kredencu. Da ih stavim u zamrzivač? Trebat će za kolač kada dođu.“ „ Da, da, za kolač,… za kolač..“- ponavljala je i užurbano stavljala kupine u vrećice. „Da odemo sutra u grad po namirnice?“ , upita on. Ne treba, imamo još zaliha. Ići ćemo sljedeći tjedan.“ reče ona. I ponovo se tišina uvuče između njih. Nisu je više ni primjećivali. „Idem pokupiti rublje prije kiše. Misliš da će padati?“, reče tek da nešto kaže. „Tako kaže prognoza“, odgovori on i iznova počne čitati novine nakon večere. Ni njemu više nije bilo do razgovora. Čuo joj je umorne korake kako se vuku po kući drvenih podova. Znao je da je opet u njihovoj sobi. Posprema već stoti put pospremljene stvari, prenosi ih s jednog mjesta na drugo, miriše ih i razgovara ispod glasa sama sa sobom. „Što radiš?“, poviče on, dok mu se glas odbijao o gole zidove i ječao u praznoj kući. „Ništa, evo me, silazim“, uzvrati ona.  „Počinju vijesti!“, čuo se on iz konobe. Da vidimo kakva je situacija s koronom u Americi. Stepenice su zaškripale pod njezinim koracima. „Bože dragi, samo da je sve u redu“, pomisli ona. „Sutra ih moram nazvati telefonom. Nisu se već dugo javili“ , potuži se. „Pa čuli ste se prošle nedjelje.“ Ona ga začuđeno pogleda.“ “Moram čuti kako joj je ispala teletina i je li im došao majstor popraviti mašinu za rublje. Hvala bogu na pametnim telefonima.“ On pomisli na djevojku koja se nekoć smijala njegovim aluzijama, koja je svirala klavir, čitala francuske romane i Marinu Cvetajevu. Sve je to godinama nestajalo pred pelenama, domaćim zadaćama, prljavim rubljem i podovima, pred lavinom života i događaja koji se kotrljaju dok ne zaboravimo na sebe, ne poludimo ili pobjegnemo od stvarnosti. On pomisli da je trebalo pronaći vrata i jednostavno otići od odricanja, negiranja, od jedne laži za drugom, lažnim društvenim mirom.

U konobi je sve mirisalo po kupinama i zemlji prije kiše.