Moj je tata iza sebe ostavio dvjestotinjak gusto ispisanih stranica na staroj Olimpiji s kojih je bez proreda na tankim listovima papira i umetnutim indigom koji je ostavljao olovno sive tragove na rubovima slova poput oblaka što su se nadvili nad njima ili od suza razmazane maskare, moj je tata ispisao svoj život gust i težak. Tu sam Olimpiju nakon njegove smrti selila iz jednog u drugi stan, iz jedne zemlje u drugu kao nešto trajno i vrijedno što stan čini domom, a zemlju, domovinom. Na svoja dva jezika sam još dugo nakon kompjutora koji je stran, hladan i tuđ čekao da ga pripitomim, baš poput tate, tipkala po već rasklimanim tipkama koje su čuvale otiske dvaju njegovih odebljih prstiju. Čežnja tih prstiju zahvaćala je duboko u sjećanje jer duša uvijek stremi svom početku. Za dušu čak i kraj ima dostojanstvo početka. I ja sam imala potrebu pisati o sebi, za sebe, o svemu što bi obuzelo moju pažnju i zanimanje, sve dok u jednoj od selidaba taj stari pisaći stroj nije nestao, kao da je sam odlučio da mu je došlo vrijeme da ode.
„Moj dio trajanja“, nazvo je tata nazvao svoju knjigu koja čeka skoro trideset godina nakon njegove smrti da bude objavljena, makar tek i ukoričena prije nego li joj se stranice rasprše, izgužvaju, pomiješaju. Pisao ju je bez ikakve autocenzure i metodom samorazgolićavanja odbacivao sve sve balaste svoje biti, prepuštajući se na mahove oholosti u sumračnoj požudi za životom i neugasivој tjelesnој čežnji, sve da bi izbjegao neminovnost prolaženja svoga dijela trajanja. E, upravo sam to strepila pročitati na tim, sada već požutjelim stranicama. Dugo me je taj podeblji fascikl vrebao ispod prašine na najdonjoj polici biblioteke roditeljske kuće, a sada, nakon što je kuća prodana nekim nepoznatim ljudima, , a sada sa moje sklepane biblioteke u iznajmljenom stanu na periferiji nekog bezličnog grada. Nekoliko sam ga puta uzimala u ruke odlučna suočiti se ne sa svojim tatom, već nekim za mene nepoznatim čovjekom punog strahova, čežnji, razočaranja, oholosti i tuge, ambicija i strasti, te ga više puta odlagala nepročitanog osjećajući nelagodu i sram. Koga još zanima istina? Želim se sačuvati od njene nemilosrdne zasljepljujuće svjetlosti. Izdajničke svjetlosti koja razotkriva uljuljkujuće i utješne sjenovite dubine prošlosti. Želim se još malo sakrivati iza starih obiteljskih predrasuda i besmislica jednog nestalog svijeta, a opet, za mene jedinog trajnog okvira koji me je kroz život držao da se ne raspršim, izgužvam, pomiješam. Baš kao i stranice ‘njegova dijela trajanja’. Kukavica! Kako poći naprijed, a odbijati znati odakle sam krenula?! Je li iz goruće zrake u zjenici njegova oka i suza, jer tek u patnji oko progleda.
Izvukla sam fascikl, otrla slojeve prašine, otvorila ga i uronila lice među tanke listove udahnuvši duboko. Što sam očekivala da ću osjetiti? Njegov miris? Energiju koju je razlio po njima, energiju svojih sjećanja prepunu mladalačke uzdrhtalosti koju ni u jednom trenu nije prestalo osjećati ni njegovo ostarjelo i bolesno tijelo? Vidim ga utonulog u neku tugu s pogledom plavih očiju koji kao da je prodirao onkraj svega viđenog. Sjećam se njegovih riječi da bez sjećanja, bez pamćenja kao da nema ničeg doli opustjele silovane sadašnjosti, sadašnjost bez budućnosti. I zato je danima, u žurbi kao da kasni pred nemilosrdnim curenjem vremena, na svojoj Olimpiji koja je škljocala, zvonila, zujala, zapisivao i otimao od zaborava svoju prošlost utrkujući se s njegovim dahom, dahom što se svladava udarom tipke na bjelini tankog papira i umnožava njegov život kroz indigo da bi ostavio trag o vlastitom nekoć.
Nisam imala pojma koliko mnogo toga nekoć su značili njegovi roditelji. Oduvijek sam ga doživljavala osamljenikom koji je sam oblikovao svoj kameniti put. Otisak tipaka stare Olimpije mi je pokazao da nisam mogla biti dalje od istine.
Skvrčena na kauču ispod deke, sva u nekom grču od iracionalne nelagode, po tko zna koji put počela sam čitati „njegov dio trajanja“ ovoga puta odlučna da ga pročitam do kraja. Priče o nekim događajima vrijednim sjećanja i zapisa čula sam i prije, ali ne na isti samoogoljujući način, bespoštedno iskren, gotovo grub. Kako se za života nije štedio bacati naglavce u vatru izazova, na isti je način teklo i njegovo sjećanje. Bez ukrašavanja, bez romansiranih, vizija i predodžbi. Nemalo je bilo moje iznenađenje slikom sjećanja na njegova oca koji je suvereno vladao velikim dijelom teksta. Ne samo u onom koji se odnosi na njegovo djetinjstvo, već i kroz cijeli život. Nisam imala pojma o veličini i značaju uloge djeda koji se sa izblijedjelih slova Olimpije isticao svojim neupitnim autoritetom i utjecajem na tatu sve do svoje smrti, a pokazat će se, i nakon nje.
Svoga djedu, tatinog oca sjećam se kao čovjeka teških zahtjeva, vojničke discipline i meni nerazumljivih navika. Nije mi bio blizak. Osjećala sam nekako instinktivno da nisam bila ni ja njemu. No, istini za volju, oboje se nismo ni trudili. Bili smo dva antipoda tatine ličnosti. Nakon bakine iznenadne smrti od infarkta u snu, živio je sam, sam si kuhao, prao i živio posvećen uspomeni na baku, vođen više kajanjem nego ljubavlju. Ali tko sam ja da to tvrdim?! Iz tatinog teksta vidim čovjeka prilično odrješitog u namjerama, postupcima i škrtog na riječima. Čovjeka koji ne dopušta dijalog, već naviknutog na neupitno postavljanje i izvršavanje zahtjeva kako prema svojoj djeci i ženi, tako i ljudima s kojima je radio. Ali ja ga se sjećam sasvim drugačije. Vidim ga na kauču u kuhinji njegova stana kako sjedi sav nekako poguren s cigaretom u krajičku suhih usnica i dlanovima prekriženih prstiju koje je posve nesvjesno trljao jedan od drugi zureći zamišljeno u neku točku iznad vječito upaljenog televizora. Tata me je redovito dva puta tjedno vodio u posjet djedu mimo moje volje, uostalom, činilo se i djedove jer ga naš dolazak nije ni trunu omeo da nastavi sjediti u istom položaju zagledan u istu točku. Na kuhinjskom stolu u košarici osulo se voće mrljama truleži. Mene je smetalo što je moj moćni tata pred njim bio poslušan dječak koji će ustati sa stolice kada otac ulazi u sobu i šutke mu donijeti papuče.
Na stranicama tatinih sjećanja, djed se pretvarao u nekog hrabrog i neustrašivog koji je mudro skrbio za svoju obitelj u turbulentnim ratnim vremenima. Uvijek na nekim društveno odgovornim pozicijama nosio se s prilično ozbiljnim, često i po život opasnim situacijama. Takvo je vrijeme bilo. Očito da je bio junak u sinovljevim očima. Teško mi je iz teksta dokučiti je li uistinu bio takav, no događaji kojih se tata sjeća ne dopuštaju ni najmanju sumnju u to.
Djed je kao dječak ostao bez oca. Ne mogavši prehraniti svoje troje djece, njegova he majka prihvatila praktičnu ponudu udovca s više djece i udala se u susjedno selo. Preko noći nečija tuđa kuća postala je dvanaestogodišnjem djedu novi dom koji nikada nije prihvatio, kao ni stranog čovjeka u svome životu. Nekoliko je puta preko brda bježao u svoje rodno mjesto gdje bi prespavao u nekom štaglju jer kuće ni doma ondje više nije imao. Kuća je otišla pod bubanj zbog majčinih dugova. Vraćali su ga natrag uz batine poočima, a on je u sebi plakao od prkosa i jada što je majka sramno i nijemo gledala u pod lomeći od rada kvrgave prste.
Osjećao se potpuno samim.
Jeka vlaka odbijala se od slame u polju poput glasova koji se čuju kroz bradu. U tihoj jednoličnosti njegova klopotanja shrvan strahom od neizvjesnosti zaspao je i probudio se u gradu koji ostavlja tragove čađi na ljetu. Izašao je iz vlaka na prljavi peron željezničke stanice i krenuo sâm besciljno ulicama glavnoga grada o kojem je do tada samo čuo. U torbi je nosio komad kruha i sira i nekoliko novčića koje je zaradio koseći susjedima travu, muzući ovce i obavljajući pomoćne poslove po selu. Hodao je dugo dječački zadivljen svjetlima, velikim prodavaonicama, terasama kavana koje su se punile dotjeranim ljudima čim se prvi sumrak razapeo preko neba. Njemu se sve činilo čudesno blago, čudesno večernje, dok ga nije shrvao umor od osjećaja beskrajne samoće i svega što je slutio da ga čeka. Tu prvu noć, kao i sljedeće spavao je u čekaonici željezničke stanice sve dok u jednom od onih čudesno jedinstvenim životnim trenucima koji se događaju samo sretnim ljudima, pred klupu čekaonice na kojoj ga je hvatao prvi san nije zastao čovjek u vojničkoj uniformi.
„Je li mali, je li ti živiš u ovoj čekaonici? Gdje su ti roditelji?”, obrati mu se nježno dubokim glasom. Djed je pričao tati, tata je na svojoj Olimpiji pisao meni, a ja pričam vama o tome da ga se djed nije nimalo uplašio, već da je spremno ustao s klupe, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i kao da je čekao upravo njega te pošao za tim čovjekom koji će mu sa svojom obitelji sljedećih desetak godina pružiti dom, školovati ga i biti očinska figura koju je izgubio, za kojom je toliko čeznuo i kojom se trudio biti svome sinu, a on, po njegovom uzoru, svome.
Najživlje uspomene na djeda su mi naši redoviti zajednički odlasci na bakin grob. Tata je na djedov telefonski poziv isti čas prestajao sa svime što bi u tom trenutku radio, prekidao sastanke, nastavu, san i odlazio po njega automobilom da bi se išlo „baki“. A išlo se gotovo svakodnevno s osjećajem duboka pijeteta, svečano i tiho. Meni su ti odlasci bili mrski jer sam morala sa udaljene pumpe nositi po desetak puta pune kante vode dok su mi se ručke urezivale u nejake ruke, a onda bi se nadgrobna ploča ribala, brisala dok ne bi zasjala, a djed bio zadovoljan. Promijenili bi od prethodnog dana ili onog prije prije njega svježe cvijeće još svježijim, tata i djed bi zapalili cigaretu, nešto tih razgovarali i nakon ovog rituala vraćali bi se svatko svojim rutinama. Djed u svoju kuhinju na čijim su kuhinjskim ormarićima bile poslagane dunje, bakino omiljeno voće od kojeg je radila njemu omiljeno slatko i zamišljen okretao polugicu bakrenog ručnog mlinca za kavu koju bi ispijao uvijek u istom fildžanu jer u nekoj drugoj šalici kava bi bila bezukusna.
Ali na stranicama tatine knjige upoznala sam jednog sasvim drugačijeg čovjeka. Bio je nemilosrdan i krut u odnosima s ljudima pa i svojim najbližim čega nije bio ni svjestan. Baka se bojala njegova naglog, gotovo neurotičnog temperamenta. Kada je jednom došao kući gladan, a ručak još nije bio gotov, u naletu iracionalne srdžbe, bacio je na pod puni lonac ključala variva. Tata je ovu epizodu opisao gotovo sa simpatijom prekrivajući stid što prepoznaje sebe u njemu. Kod kuće je bio odsutan duhom, očekujući da mu se ukućani podrede. Tražio je red i disciplinu baš kao i od svog voda na vojnom aerodromu. Stereotip vojnika starog kova. Posve suprotan pekmezastom starcu kakvoga se sjećam.
A baka je bila sve što on nije. Imala je savitljivu osobnost kojom je amortizirala djedovu tvrdoću. Bila je krupna i meka, na slikama, srebrene kose. Umrla je prije nego sam je imala priliku upoznati. A kažu da joj po mnogo čemu ličim. Žao mi je što to nikad nisam otkrila. Tata piše da je utješno bilo uroniti u njezin debeli i mek zagrljaj mirisan od netom pečenih kolača. Bila je nježna i brižna, bila je do svoje prerane smrti sva tatina utjeha, sigurnost i beskompromisna ljubav. Zahvaljujući njoj mogao je raširiti krila i vinuti se nebu pod oblake uvjeren da će ga, ako padne, uvijek dočekati. U svojoj 57. godini jedne je obične večeri zaspala i nije se više probudila. Ta bol, šok i nevjerica pratila je tatu kroz sve stranice ‘njegova djela trajanja’. Za njega nikada ništa više nije bilo isto. Nitko, ama baš nitko nije mogao nadomjestiti prazninu koju je osjećao gubitkom majke. I nikada više nije letio tako nesputan jer ga nije više imao tko dočekati. Izgubio je nevinost djeteta i počeo је sve više nalikovati svome ocu.
Sa svakom pročitanom stranicom, sve me je više obuzimao osjećaj nelagode. Kao i toliko puta prije. Počela sam vlastite uspomene gledati u sasvim drugom svjetlu. Kao da se utješna sjenovitost oka rastvorila pred prodornim svjetlom neželjene spoznaje. Istina oka nije slatko njegovo mamljenje, oko progleda tek svojim suzama, tek u boli postane oko koje vidi. Svakom stranicom nestajao je njegov lik koji sam djetinjski njegovala, moja zamišljena i izmišljena slika.
Pročitala sam tekst do kraja s ambivalentnim osjećajem muke i olakšanja. Ustala sam sa kauča, zagledala se u ogledalo i pomislila: „Bože, kako sam naglo ostarjela!“
Jesam li vam pričala? 