„Molim te dođi sa mnom. Ne mogu ovo sam“, promuklo procijedi uznemiren i uzdrhtao, lica iskrivljena od unutarnje muke koja mu je bolno stezala grlo. Moj prijatelj se zbog vlastite izdaje trebao suočiti sa svojom ženom i djecom u kući na koju su nedugo podigli dvije hipoteke, zbog koje se ubijao radeći dva posla, a koja više nije bila njegov dom. S ulice je poput pokislog na kiši, zguren u prevelikom kaputu, sav nekako skvrčen i sitan, gledao ruševine svog obiteljskog života. Nekada samouvjeren, reklo bi se i pompozan, ugodne mužjačke vanjštine i urbanog umjetničkog svjetonazora, doduše bez nekog osobitog pokrića, poznat u književnim krugovima po svojim nastojanjima da završi konačno svoj veliki roman koji će „promijeniti sliku naše suvremene književnosti“ i profesor koji tu istu književnost predaje nezainteresiranim učenicima, sada je djelovao kao netko tko ne može podnijeti pogled na sebe u jarko osvjetljenim ogledalima konfekcijskih dućana. Ogoljen i izložen pred samim sobom bio je u moći vlastite krivnje. Unatoč svemu i dalje je smatrao da su poštivanje obećanja, predanost, vjernost izrazi koji se u književnosti smatraju naivnima. Možda je i zato posegnuo za željom izvan granica svoga braka vođen opasnom kaljužom sumnji i strahova od zadaha starosti koji je za tmurne dane već počeo osjećati. Željom zabranjenom, silnom i hirovitom, mračnom i uzbudljivom no nepobitnom. Željom za mladošću svjestan da vrijeme prolazi i on ga nepovratno gubi. Ali ne i uz Larine djevojačke godine i tijelo koje odolijeva gravitaciji. On, u svojim kasnim četrdesetima u doba smiraja ili zakašnjele pobune. Ona, lakomislena i nerazborita, s preuranjenim očekivanjima i odlukama. Želio je preskočiti ograde ravnodušnosti ostarjela mladića koja se sve više gnijezdila u njemu. Znao je i to, pokuša li svoju želju ponovo ograničiti na vlastitu ženu, želja će postati tek utjeha. A on se racionalno nije htio lišite želje. Dapače, prizivao ju je i poticao.
Prvi ju je puta ugledao na nekoj promociji knjige na koji su ga utješno pozvali kao moderatora vjerojatno jer im je stalno bio pred očima vrzmajući se među piscima, urednicima, pjesnicima, izdavačima u svijetu kojem je strašno želio pripadati, a bio je tek talac svog romana koji najvjerojatnije nikada neće biti napisan. Sjedila je u prvom redu s notesom i penkalom u rukama i slijedila ga sa zanimanjem prateći svaki njegov pokret poput mačke. Nalikovala je idealu njegove mašte: stasita i visoka poput amazonke, plave kose koja se u valovima spuštala niz jedra, no vitka leđa i plavih očiju u kojim se čovjek lako može utopiti. Odmah je postao svjestan činjenice da sudbina ima svoje putove i da će ih njegov razum slijediti makar i bez odobravanja. Odškrinuo je zbog nje prostor kako bi sudbini dao priliku. U svojem govoru obraćao se očima samo njoj, a ona mu je uzvraćala pogledom koju mu se zaranjao duboko u ispod rebara. Nenaviknut, osjeti se lovinom. Lovac se u njemu nije bunio. Vani su, na žutim ulicama i plavom obzoru boje neobično snažno zatreperile na hladnome zraku prosinačkog dana.
Kada mu je pružila knjigu na potpis, ruke su im se dotakle. Od toga trenutka žalio je za vremenom kada nije bio gonjen strašću i kada mu je tako malo trebalo. Srce mu je zaplivalo naviše. Pred njezinim mirisom, omajnim do zaborava popustio je njegov rastreseni oprez.
„Kome da posvetim knjigu?“
„Lari, meni“, odgovorila je.
Lari, mojoj najljepšoj slučajnosti, napisao posve svjestan da je posveta jeftina i glupa, ali nije mu se dalo truditi i smisliti nešto suvislije. Na dnu stranice dodao je sitnijim slovima, volio bih te ponovno vidjeti. Prišao joj je gotovo krotko no s predumišljajem skrivajući u sebi vraga.
U sjenovitoj veži prvi puta joj je poljubio vrat, a ona mu nudila i potiljak. Mirisala je na mandarinu. Pod njegovim je nespretno hlapljivim usnama s okusom duhana i mentola napinjala vratne mišiće i sramežljivo se pripijala uz njega nudeći se plaho skrivajući svoju zaljubljenost. A njega je obuzimala tek čežnja koja bi se ubrzo pretvorila u sjetu, često i tjeskobu i nije mogao učiniti ništa drugo doli biti ono što jest, čovjek bez kategoričkih imperativa, lelujavih misli i osjećaja s dječačkim šarmom i sjedim zaliscima. Nastavljali su se sastajati u mom stanu kada bih ja bio na putu, poslu, ili jednostavno u šetnji i kada bih širio nosnice od neke sumorne slutnje uznemirene glave. Obuzimala me je nelagoda kada je ostavljala moju sobu natopljenu svojim mirisima i plahte pune svoje prisutnosti poput pijeska s ucrtanim imenom koje za sobom odnosi more. No šutio sam i s distance, poput voajera, promatrao. Ja nisam oženjen i nemam djecu. Ne svojom voljom ni odlukom. Život mi je podijelio takve karte. A što bih sve dao da sam na njegovom mjestu. Prije Lare.
U slučaju moga prijatelja, godine braka i djeca, učinile su svoje. Iako je u svom životu imao čime odagnati žaljenje za propuštenim prilikama, i pokraj toga što je bio siguran da je u svojim godinama nadvladao ideju o klišeju izdaje, potrebu za izdajom, znatiželju izdaje i nezadovoljstvo kao okidač za izdaju, ipak se svjesno odvažio na nju. Zapravo, kod njega se uopće nije radilo o nekom kršćanskom i građanskom osjećaju krivnje, niti o tome da pošto poto želi umanjiti vlastitu tupu neprepoznatljivost u braku u kojem su mu dani nalikovali jedan drugom, nego o pitanju kako ostati vjeran samom sebi, a ne izdati osobu koju voli. Znao mi je polupijan u tom stilu docirati rasipavajući svoju jalovu filozofiju i sam ne vjerujući u to što govori. Jer, on je volio svoju ženu, svoga prijatelja i partnera, majku svoje djece, a i ljubavni život im je bio, po njegovim riječima, još uvijek, sve samo ne dosadan. Njezina zrela ljepota zračila je neodoljivom sigurnošću. Je li to bilo zbog pomne šminke i decentnog nakita ili zbog svjetla u umornim očima? Kako bilo, ona je mislila da poznaje mnogo bolje od njega ono što ih je držalo zajedno te da su zajedno otkrivali nešto nalik miru u čvrstom povjerenju doživotnog prijateljstva. Je li bile posve u krivu?
„Ne boli me toliko sama tvoja fizička nevjera, već to da si izdao, riskirao i tako jeftino prodao nas dvoje. Za mene više nema povratka.“
A on je pognute glave i izbjegavajući je pogledati u mrtve oči šutio, jer sve što bi rekao za njega bila bi laž ili, za nju bolna istina. A to nije ni htio ni mogao.
Čekao sam ga ispred kuće i prvo što mi je rekao bilo je: „Moram je je izbaciti iz glave, moram je ponovo vidjeti.“ Slutio sam da misli na Laru.
Sada kada je iskusio slobodu koju nije dobro osmislio, kada je žena promijenila bravu, nije znao što bi s njom jer sloboda bez ikakvog sadržaja potpuna je praznina. Mutnim sustavom nagonskih postupaka sličnih igri i bez neke osobite namjere, bio je zatečen time da je to prouzročilo slom njegova braka. Međutim, i dalje nije pristajao povinovati se građanskom osjećaju časti i vjernosti, no kukavički je strepio da se u jednom času ne opusti i razotkrije tako što će se ponašati kao da ima pravo na sve. „Stari moj, što je loše u izazivanju i prepuštanju trenutku, a pri tome ne zadirati u svetinju braka kojeg nikad nisam dovodio u pitanje?“’, razmišljao je naglas, ne gledajući me uopće. Imao je za sva moja pitanja gotov odgovor od kojih bi ja odustajao dopuštajući da neki zamor među nama raste. Moj prijatelj i ja smo sve češće šutjeli baš kao da se jednom od nas omaklo nešto istinito. Počeli smo se viđati rjeđe. Sve sam rjeđe putovao i rjeđe odlazio u duge šetnje. Vrijeme je prolazilo, a ja sam sve više osjećao hrđu koja je nagrizala naše prijateljstvo. Larin je miris izvjetrio iz moje sobe, no ne i miris izdaje kojoj sam svjedočio.
Jedan sumorni dan pozvoni netko na mojim vratima. Bio je to moj prijatelj, iz navike ga tako još uvijek nazivam. Nepočešljan, s bradom od nekoliko dana, izgužvan, podbuhla lica i crvenih očiju od plača.
„Javili su mi da mi je umrla mama. To mi je kazna!“
Propustih ga šutke u sobu i nalih mu dobru čašu nečeg žestokog. Ispi čašu u dva gutljaja nakon čega se sruči ispruživši se na kauč kao duga zaobljena modra silueta. Na isti kauč na kojim je spavao s Larom. Pritisnuo je obraz uz jastuk. „Gle, u ovom položaju se suze same zaustavljaju“, pa nakon nekoliko časa mukle šutnje nastavi: „Nisam je posjetio dugo vremena i nisam odgovarao na njezine pozive.“
„Jesi li još uvijek s Larom?“
Pogleda me praznim pogledom koji se činio kao da nema zjenica i nasmiješi se gorko s arogancijom koju rađa očaj.
„Zamisli, Lara me je napustila!“ Ona mene…balavica! I još je rekla : „Mlada sam i lijepa, zašto da sve to utrošim na tebe?“ Zagledao se kroz prozor u daljinu iz koje mu je uzvraćao ravnodušni pogled oblih brda iznad grada pa nastavi kao za sebe: „Vidio sam neki dan na ulici svoju ženu. Zaslijepio me je izdajnički bljesak na njezinom prstenjaku.“ Nije dugo patila. Krenula je dalje. Preselila se u drugi grad. Što se povratka u obitelj tiče, ugasla se posljednja iskra nade.“ Pričeka časak, pa nastavi:“ Zapravo, iskru sam ugasio ja pa je tada i ona otišla. E, tu sam se prešao! Kockao sam se sa životom i izgubio. Naivac! Nije trebalo ispasti ovako. Preračunao sam se.“ No ni jednom se riječi nije pokajao, tek je bio ojađen, čak i uvrijeđen. Na tu njegovu izjavu, zlurado sam pomislio: „ima neke naslade u tom njegovom posrnuću.“
U sobu se prikrao mrak. Na nebu su se zvijezde otimale iz tame. Crveno žarište njegove cigarete osvjetljavalo je u mraku njegove obrise i sjene, ono što je od njega ostalo, a soba se pod svjetlom ulične svjetiljke doimala kao crtež u sepiji.
Jesam li vam pričala? 