Stendhalov sindrom

Otkad znam za sebe ljeta poistovjećujem s jednim malim otokom, utješno blizu kopna i vremena, ali neumoljivo okruženog morem i čeznutljivo izoliranog. Brnistra se probija kroz njegove stijene i škrta polja okupana solju. Ljeti ga miluje prkosni maestral, a zimi šibaju valovi hirovite i hladne bure. Kada navale tamni oblaci i magla, zrcali se u zraku poput fatamorgane i kao da bježi pred rijetkim brodovima koji mu se približavaju. Na njemu je tek jedno mjesto čije kamene kuće okružuju valu i dižu se uz brijeg s kojeg se pruža čaroban pogled na okolni arhipelag bijelih stijena usred moćnog plavetnila kojim ljeti plove bijele jedrilice posve nalik galebovima koji ih nadlijeću, a zimi tek jedan brod, star i istrošen koji je više puta mijenjao ime kroz dugo vrijeme svog službovanja povezujući tromo usamljene otoke s kopnom. Brod koji za mještane znači život. Oni malobrojni, uporni u ostanku na svojoj stijeni, ogrizli u borbi s hirovitom klimom, škrtom zemljom, od sunca i vjetra urezanih bora, nespretno koketiraju s navikama nas „furešta“ koji uzurpiramo njihovu kolotečinu tijekom dva ljetna mjeseca, kada se mjesto pretvara u krivotvorenu sliku neke turističke destinacije. Starice obučene u crne plisirane suknje i crnom maramom povrh sijede kose sjede na klupi u hladu ispod velike murve na obali i škiljavo promatraju sav taj ljetni šušur polugolih kupača, sladoledom zamusane djece, njuše mirise užurbanih kuhinja tek dvaju restorana i oznojenih domaćih konobara i iznajmljivača koji moraju utržiti za život kad otok ponovo prekrije teški zastor postsezonske tišine. Nije se lako njome nositi.

 Ti ljudi su poput svoga otoka, prkosni usamljenici i sami „otoci“. Štite se zatvorenošću pred suvremenosti i okrenuti su jedan drugome, stvarajući čvrste međusobne odnose s jakim društvenim kodeksom i ritualima te snažnim osjećajem pripadnosti zajedničkoj prošlosti i sadašnjosti. Pri tome se kao i svi ljudi svađaju i mire, vole i mrze, govore glasno, uvijek su uglavnom u pravu i nameću svoj tvrdi stav, ili vas potpuno ignoriraju jer ste im krajnje nezanimljivi, dapače i dosadni te vam jasno daju do znanja da ste na otoku tek u prolazu i kako jedva čekaju da odete kako bi se uspostavio njihov stoljetni mir.

Mislim da je nemoguće ne osjetiti na otoku i na svojoj koži,  pokraj svih ljetnih radosti i nestvarno lijepih vizura, neku neobjašnjivu, iracionalnu melankoliju. Možda baš i upravo zbog toga. Nikada nigdje nisam bila tako prekrasno sama kao na otoku. Naravno, radi se o osjećaju kojeg bez ovoga mjesta možda ne bi bilo. I čini mi se da ovdje dan puno dulje traje. Svakom porom osjećam njegovo promicanje. Ovaj prostor i vrijeme su božanski atributi uz koje neobično intenzivno osjećam vlastito postojanje.

Ali, pustimo to na stranu. Svako jutro točno u 6,00 javljaju se jutarnja zvona obližnje crkve koja su do nedugo fizički aktivirale same časne sestre povlačeći debelu užad koja ih je snagom inercije povlačila u vis. Mora da se činilo kao da lebde. Točno 28 povlačenja i udaraca u stara zvona, a sada to automatski čini generator ništa manje moćno i uporno. U početku je to značilo kraj spavanju, rem – fazi, onoj najduljoj kada se intenzivno sanja. Skačem iz kreveta dok mi srce lupa u sljepoočnice, i redovito udaram glavom u policu iznad, pa ne znam je li mi zvoni u glavi od udarca ili crkvenih zvona. Red je red, bez obzira je li turistička sezona, a strani se turisti tek pred jutro vratili iz noćnog provoda u svoje preplaćene sobe i apartmane. Za nas domaće „furešte“ je lako. Zapravo, mi smo potpuno nebitni. Slabo trošimo. Pokušavam zaspati, ali ne ide. Srce mi se još nije smirilo, a u ušima mi  odjekuju zvona. Glavom mi prolazi misao da što prije moram ustati kako bih uhvatila red za kruh pred jedinim dućanom u mjestu ili mjesto u redu za frišku ribu koju lokalni ribar donosi skoro svaki dan. U redovima je zapravo vrlo zabavno. Čuju se novosti o prethodnoj noći, tko je s kim, kako i zašto, raspreda se o politici, dijele savjeti, protestira protiv svega i svačega i priznajem, sve mi je teže ostati samo promatrač i slušatelj i ne preuzeti ulogu u tom šarenom dramoletu u kojem uvijek budem nadglasana, a moji argumenti, ma o čem bilo, čak i o očitim vremenskim prilikama, opovrgnuti. S vremenom sam mazohistički počela u tom folkloru čak i uživati. Pa kako i ne bih bila gotovo ushićena tim otočkim „zenom“ kad na upit u koliko sati ide sljedeći brod za kopno, od mjesnog službenika brodske kompanije dobijem odgovor: „Ne znam i ni me ni briga!“ Ili, ako me slučajno ne probudi crkveno zvono, često me probudi u isto vrijeme susjeda koja na sav glas pred prozorom razgovara s nekim o tome da joj osigurači za struju stalno iskaču, da joj je električar obećao doći ali se još nije pojavio i da će joj se kuća zapalit i što će tad ona jadna, a da joj je došao uz svu muku i previsok račun za struju, a uključuje perilicu za veš samo navečer, da joj je netko ostao dužan 20 kn i da to ne može samo tako proći, da će u vrtu danas za ručak ubrat malo blitve i „pofrigat“ malo srdela. Uvijek mi nudi smokve jer je jako rodila pa da ne propadnu i da se ne bace.  Tu je i drugi susjed koji netom poslije zvona i sam probuđen, pali radio iz koga se ranojutarnjom tišinom razliježu dalmatinske zabavne pjesme o „stini, maslinama, moru, kamenoj kući na punti i staroj materi koja iz nekog razloga uvijek plače“. Pa „’ko ovo more platit?! Doista! I tako dan na otoku može započeti.

I sada zamislite moje iznenađenje, kada sam se jednog dana podvečer vraćala s kupanja, zamotana u ručnik dok mi se more još slijevalo s kose, a stopala sklizila po mokrim japankama, dok se iz kuća osjećao miris nečeg prženog na maslinovom ulju i tanjuri zveketali, a ja čujem kristalno jasan zvuk violine. Stanem kao ukopana. Iz crkve se čula moja omiljena Bachova Chaconna iz Partite br. 2.  Osvrnem se oko sebe tražeći potvrdu za ovo božanstveno iznenađenje, ali nikoga, baš nikoga osim mene nije bilo.  Stajala sam sama pred otvorenim vratima crkve ne usuđujući se ući onakva mokra u ručniku i ne vjerujući svojim od ronjenja začepljenim ušima, i slušala najnevjerojatniju izvedbu kakvu gotovo da nisam čula ni u prestižnim koncertnim dvoranama. Inače, malo me što u životu može „izuti iz cipela“, ali taj veličanstveni trenutak pred vratima mjesne otočke crkve nikada neću zaboraviti. Glazbenik je bio vrhunski, a njegovu izvedbu intenzivirala je činjenica da ga nisam mogla vidjeti. Mašta mi je radila punom parom. Tko je glazbenik, otkud na otoku, kako, zašto…. Kroz savršenu akustiku stare crkve prelamala se najljepša glazba koju sam ikada čula. Gotovo da sam vidjela gudalo kako se priljubljuje kao u ljubavnoj ekstazi uz žice i stvara moćni zvuk božanske Bachove glazbe. Prošla su neka djeca smijući se  glasno, neki prolaznik mi je možda i doviknuo za pozdrav, no ja sam bila potpuno odsutna, očarana i ushićena tim zvukom i neočekivanom situacijom u kojoj sam se našla. Koža mi se ježila od nepatvorene ljepote, kao i vlasište ispod mokre kose. Svjedočila sam reakciji Stendhalovog  sindroma o kojem sam čitala, ali u koji, smatrajući se praktičnom osobom koja uvijek ovladava svojim emocijama i ne krahira pred pritiskom, nisam puno vjerovala. Suze su mi se slijevale, srce mi je neobuzdano tuklo, puno jače nego od jakih jutarnjih zvona, disala sam ubrzano i plitko poput psa na velikoj vrućini. Počela me je hvatati vrtoglavica te sam sjela na kamene stepenice pokušavajući se obuzdati. Preplavila me je euforija i uzbuđenost  od kojih su mi se znojili dlanovi i od kojih sam za tren izgubila pojam o prostoru i vremenu i mene same u njima te osjećaj za stvarnost, da bi me odmah zatim obuzela neutješna tjeskoba da taj trenutak neće potrajati i da će mi, upoznavši ga jednom, sve postati besmisleno i nedostatno. Uživala sam s arogancijom koju rađa očaj. Bilo je neke naslade u tom mom posrnuću kao u svim velikim posvećenjima od kojih odustajemo.

 Glazba prestane i ubrzo se na vratima crkve pojavi omanji mlađi čovjek s violinskim koferom u ruci obučen u bermude i običnu majicu, prođe pokraj mene, pozdravi me u hodu, pa kao da se predomislio, vrati se korak- dva te se zagleda u mene i uputi mi razigran osmjeh kroz škiljavi pogled od sunca stisnutih očiju dok je rukom prolazio kroz kosu mičući plavi čuperak sa čela. Tko zna što je pomislio vidjevši me onakvu musavu od suza i svu izvan sebe.

  • Ako možete, dođite večeras u 21,00 na koncert. Bit će ugodnije slušati glazbu sjedeći u stolcu, nego na kamenim stepenicama. Malo sam se usviravao i provjeravao akustiku.

Čak su mu i glas i govor muzicirali. Samoglasnici su mu bili nježno izduženi, stidljivi i bojažljivi, a suglasnici odvažni i kratki.

Mislim da sam uspjela ispustiti tek neke neartikulirane glasove i prokrkljati nešto nesuvislo, na što se on ovlaš osmjehne i ode svojim putem.

Na koncert sam došla ranije. Sjela sam u kut ispred postraničnog oltara sa slikom svetog Felicia mučenika, zaštitnika otoka o kojemu se malo zna osim da je bio rimski vojnik čije je tijelo preneseno na otok i smješteno u jedan od oltara crkve. Nisam željela sjesti na klupe ispred glavnog oltara na koje su se ubrzo nagurali mještani i turisti kako bi imali što bolji pogled na izvođača, a i sami bili viđeni. Ja sam se sakrila što dalje u sjenoviti dio iza glomaznog kamenog stupa koji me je zaklonio od gužve i pružio mi osjećaj ugodne samoće uz koju ću moći slušati koncert sklopljenih očiju. Tako je i bilo. Smirena i posve uronjena u savršen zvuk osluškujući izvođačev dah i usklađujući svoj s njegovim. Bio je to jedan od najboljih koncerata ikad, ne mareći ni za pokoji aplauz između stavaka.

Željela sam saznati sve o njemu. I tu želju mi je ostvarila susjeda kojoj stalno iskaču osigurači i koja me nudi sa smokvama, da ne propadnu. Zvao se Aleksej Smirnov. Ovo je prvo ljeto da je došao na rodni otok svoje mlade žene koja je je studirala violinu u glavnome gradu. Upoznali su se na jednom koncertu, zaljubili i ubrzo vjenčali. Rođen je u nevelikom selu nedaleko Irkutska, jedne od stanica Transsibirske željeznice kojom su njegovi roditelji svaki dan putovali na posao u tvornicu metalnih prerađevina. Ali za svoga sina željeli su bolji život. Mali se Aleksej vrlo rado istaknuo neobičnim talentom za glazbu. Obožavao je violinu svoga ujaka, nastavnika glazbe u seoskoj osnovnoj školi koji mu je dao osnovna znanja  i vještine sviranja ovoga instrumenta. Aleksej ga je već sa devet godina nadrastao. Nakon 2 dana i skoro 20 sati vožnje s roditeljima se iskrcao na moskovskoj željezničkoj stanicu Rizhsky obučen u hlače od čoje u struku vezane konopom, bratovim iznošenim cokulama i prevelikom vatiranom jaknom uz obaveznu kapu od krzna za duge sibirske zime.  Došao je u Moskvu upisati se u Centralnu glazbenu školu u okvirima Konzervatorija P. I. Čajkovski i započeti svoje dugogodišnje školovanje klasičnog glazbenika. Bio je primljen u kvotu od dvanaestero između stotine svojih  vršnjaka iz cijele Rusije. Roditelji su sljedeći dan otišli i ostao je sam kako se osjećao većinu svoga života koncertirajući po svijetu, mijenjajući hotele i gradove kojima nije znao ni imena.

Igra slučaja ga je dovela u našu zemlju jednu od mnogih u čijim je gradovima svirao, no nije se zadržavao. Od nikoga nisam mogla čuti, ni pročitati na internetu o razlozima njegova ostanka upravo ovdje. Oženio se mnogo kasnije. Slušala sam Aleksejeve sam koncerte, nazivat ću ga samo imenom jer mi je nakon te večeri postao netko kojeg ću zauvijek osjećati svojim i bliskim iako smo progovorili svega dvije rečenice od kojih je jedna bila moje krkljanje, slušala tek nekoliko puta tijekom sljedeća dva otočka ljeta i uživala svaki put istim intenzitetom. A onda je nestao. Čula sam da se rastao od žene i da na otok više ne dolazi. Ja sam se u međuvremenu preselila u drugi grad i nisam ga više imala prilike slušati. Ali ona njegova izvedba Bachove Chaconne urezala mi se duboko pod kožu i ostala u meni kao moje najintimnije biće sve ove godine. Je li se radilo samo o posebnom trenutku u mome životu, na pravom mjestu i pravom izboru? Možda se u tom rijetkom trenutku sve to poklopilo i postalo jedno od onih iskustava koja određuju čovjekov doživljaj svijeta, ljepote i vrijednosti za koje treba živjeti, vrijednosti koje trajno obilježavaju ljudski duhovni i intelektualni habitus kao što su obilježile i moj.  Jedan trenutak u vječnosti koji se ne zaboravlja, jer, kada je umjetnosti u pitanju, istina jest samo ono što se pamti. Zar ne?!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: