Majke i kćeri

Voljela bih da sam u nekom paralelnom vremenu, u doba moje minule mladosti upoznala u njezinoj djevojačkoj dobi, svoju odavna pokojnu mamu. Mislim da bi odmah kliknule. Govorili su mnogi koji su je tada poznavali, a kojih danas više odavno nema, da je razdragana hodala kroz život, jednostavna i vesela, okružena brojnim prijateljima. Govorili su da se široko smijala. Gotovo da je bila moj zrcalni osmjeh. U punoj kući sestrična i bratića iz provincije koji su se školovali u Zagrebu, a stanovali kod svoje tete, moje bake, koja ih je svesrdno primala i brinula se mučena nekom iracionalnom grižnjom savjesti, mama je stekla naviku biti okružena ljudima. Jednostavno, nije imala priliku upoznati stanja samoće. Ali u mome, našem zajedničkom objektivnom vremenu, mama je često bila sama. Napustivši svoj rodni dom, svoj grad, brojnu obitelj i prijatelje, svoju je polivalentnu energiju usmjerila tek na obitelji koju je sama stekla. Jer u novoj sredini nikog nije poznavala, ni jezik, a i samu sebe je teško prepoznavala i teško se na sebe u tim okolnostima privikavala. U novoj se sredini odmaknula od sebe same prihvativši funkcije supruge i majke. Tek je uz nas upoznala samoću. U sjećanjima je vidim melankoličnu dok čeka tatu sa nekog od njegovih  mnogobrojnih putovanja i sastanaka, brata da dođe kući na Božić sa studija iz njenog rodnog grada u kojem je njezin duh zauvijek ostao, i mene koja sam živjela svoje „lude sedamdesete“ i do posljednje sekunde bila zauzeta svojom mladošću. I znala je čekati kao Simonov kada „čekanje dojadi svakome koji čeka“ gledajući s nostalgijom u svoje jučer. To znam sada kada i sama čekam, kada sam i sama svojevoljno već odavno stala u mjestu da bi moja djeca mogla trčati. Ali tada, u mom danu nije bilo dovoljno vremena za mladost koja me je silovito obuzela, baš kao i moju mamu nekad. Na primjer nakon škole nikada se nije išlo izravno kući. Rijeka gimnazijalaca slijevala se na jedan mali plato u središtu grada gdje smo nesmetano uživali još malo, još samo 5 minuta u zajedničkom druženju i dogovarali se za večernji izlazak u neki diskač, rođendansku zabavu ili zabavu bez ikakvog povoda, tek tako da budemo skupa; na klizanje u zimskim predvečerjima kada su se palile prve ulične svjetiljke i na kojima sam se prvi puta s nekim dečkom koji mi se sviđao izdaleka, klizala držeći se za ruke; za vožnje biciklima do udaljenog jezera u vruće lipanjske dane nakon tek završene školske godine gdje bismo ostajali dok nas blijedi mjesec i sjajna Venera ne bi podsjetili da je vrijeme za povratak kući. Noćni huk lijepio bi nam se na kožu i mi bismo bili ozareni i očarani što od svjetlucanja vlažnih krijesnica, što od svoje mladosti. Jurila sam njezinim krajolikom kojeg su provalije izazova činile prekrasnom. A moja mama je bila uvijek tu negdje da me dočeka ako previsoko skočim, usmjeri ako krivo krenem, pogurne ako stanem, a trebala bih naprijed. Unatoč svemu, osjećala bih grižnju savjest ostavljati je iza sebe dok jurim kroz svoj život, dok je njezin nekako usporio i posustao. Zbog mene, mislila sam, a ona me nikada nije razuvjerila. Dok bih joj pričala detalje svojih dogodovština, imala sam neumoljiv dojam da me gleda s ubodom čežnje prerano ocvale djevojke. Činilo se da je moje salve riječi o jednoj uzbuđenoj mladosti, zbog samog života, sada i tu, i svega novog što mi je hrlio ususret doživljavala kao duhove vlastite prošlosti. Dok su moje riječi kazivale sve, ne kazujući ništa bitnog, prisiljavale su nas zapravo na tišinu. Slušala je sjetno dok joj je na usnama lebdio neki nespretni osmjeh koji me je ispunjavao nelagodom kojoj nisam znala razloga.

Mama se ipak, nakon 20 godina vratila u svoj rodni grad, u svoju rodnu kuću, obitelji i prijateljima iz djetinjstva. Bila je presretna i uzbuđena. Što je mislila da će je nakon 20 godina dočekati? Roditelji su joj umrli, kuća je propadala, a rođaci i prijatelji rijetko su imali za nju vremena, a ni tema za razgovor. Svakog je njegov život zaokupio i odveo dalje, često na suprotnu stranu. Sjećati se mladosti nije im mnogo značilo kada su ih pritiskale svakodnevne obveze, brige, krediti, bolesti, nezaposlena i rastavljena djeca. Značilo je samo mojoj mami koja se 20 godina nije se imala s kime sjećati. Mama se iracionalno nadala da će sve biti onako kako je bilo kada je otišla. Ali, nikada nije.  

Tek nakon mamine smrti, na karminama poslije sprovoda, neka mamina prijateljica ispričala mi je priču koja me je u isti mah zbunila, rastužila i rasvijetlila mnogo toga. Nakon završetka gimnazije, dok su ostali uzbuđeno počinjali s novim životom, neki na studiju, neki na poslu, neki se i udali ili oženili ostavivši bezbrižne školske dane iza sebe,  moja je mama nakon nastave na novoupisanom fakultetu, još dugo navraćala u svoj staru gimnaziju, onako, bez nekog osobitog razloga. Nije se mogla odvojiti i oprostiti od tog, za nju do kraja najljepšeg dijela života. A sada sam ga živjela ja, njezina kći. I bila je rastrgana između majčinske želje za pomoći i podrškom i iritacije koju je osjećala u njoj zakinuta i frustrirana djevojka koja je u nekom trenutku odbijala odrasti, napustiti bezbrižnost i prihvatiti obveze. A ja, bezbrižna i razmažena, najmlađe dijete u obitelji, bila sam tada njezina najveća obveza. 

Prijateljice iz škole zadržala je do svoje ili njihove smrti. One koje su došle kasnije bile su samo u prolazu. Oduvijek sam bila ljubomorna na njihovu bliskost i zajedništvo. Kada sam još kao djevojčica sjedila uz njih i slušala kako se šale, zabavljaju, sjećaju, osjećala sam se kao uljez u nekom odabranom i zatvorenom društvu.  Osjećala sam da mi u tim trenucima moja mama ne pripada, svakako ne onako kako sam ja željela i očekivala, potpuno i bezrezervno. Osjećala sam da se udaljava od mene, da me ostavlja. Moja me mama ostavlja!! I tada bi me hvatao bijes počela bih gorko plakati, zapravo derati se i namjerno bacati na pod čaše sa stola, i hvatalo me je neko ludilo od nemoći i jada. Osjećala sam se užasno, a mama bi me grdila da sam neodgojena i divlja i ispričavala se zbog mene svojim prijateljicama. Njezinu emocionalnu nepristupačnost znala sam osjetiti i mnogo kasnije. Već kao odrasla često sam je suočavala s tim svojim neuralgičnim čvorom, kojega ona nikada nije priznavala i čvrsto je stajala na mišljenju da sam razmažena i da si umišljam gluposti.

Svaka je majka nekada bila i kći. Ako smo potisnule naše povrede iz djetinjstva, možemo osjetiti nelagodu i ugroženost u određenim fazama razvoja vlastite kćeri. Taj formativni lanac vezuje generacijama majke i kćeri. Seže daleko u vrijeme koje mjerim njihovim odnosom.

Majka moje mame je bila domaćica u pravom smislu te riječi. Dom je bio njezin životni projekt. Dom kao nerazmrsiv čvor niti koje život znače; trudila se neumorno pozitivno oblikovati odnose u obitelji. Mirila je posvađane, tješila tužne, bodrila neodlučne, ali i prigovarala samouvjereno i moralo se priznati, vrlo poticajno i maštovito. Ništa u kući ne bi promaklo njezinim sitnim očima, niti britkome jeziku. Nismo je uvijek poslušali, ali smo uvijek slušali i sve što je govorila ostalo je pohranjeno u našoj svijesti. Ako ništa drugo. Koliko sam puta mnogo kasnije, i nakon njezine smrti pomislila i naglas izgovorila: „Baka je bila u pravu“. Zanimljivo je da to isto nikada nisam čula od svoje mame,  iako je to, da je baka uvijek u pravu shvatila još u mladosti i ta joj je spoznaja jako išla na živce. Kažu da sam ja svoju prgavost naslijedila od mame, koja je njoj bila sredstvo da se obrani od svoje, kako bi se u mladosti izborila za vlastiti integritet. Nije joj sirotici bilo lako. Baka je vrebala nad svakim maminim korakom poput dobro istreniranog lovačkog psa. Jednostavno, bilo joj je posve razumljivo da je nepogrešivo znala što je za njezinu kćer najbolje. I čudila se zašto se ona protiv toga bunila.

Postoji o tome i priča. Mami je bilo već bilo oko dvadeset i s društvom se dogovorila za plivanje na kupalištu na Savi na koje se trebalo voziti desetak tramvajskih stanica i još dobrano pješačiti. Naravno da baki o tome nije rekla ni riječi jer u tom slučaju od izleta ne bi bilo ništa, već je izmislila neku obavezu na faksu. Društvo je bilo dobro, svirala se gitara, pjevalo se, kad odjednom netko reče: „Ej, eno ti mame.“ Moja mama, premrla od straha, u šoku i u nevjerici gledala je baku koja je držala u ruci svilene čarape i cipele na malu petu te podigla suknju iznad koljena da bi prošla kroz mali bazen za dezinfekciju i ušla na kupalište. Stajala je stameno, onako bosa sa šik slamnatim ljetnim šeširom na glavi i svojim orlovskim pogledom nadlijetala nad kupačima. Mama se pokušala sakriti u strahu od posljedica svoga neposluha i možda bi i uspjela u tome da baka bez ikakva obzira nije počela na sav glas zazivati ne samo njezino ime, već i prezime. Ljudi su se počeli obazirati oko sebe, a mamino društvo je prasnulo u nezaustavljiv smijeh. Mami nije preostalo ništa drugo već skrušeno se vratiti s bakom kući i otrpjeti kaznu zabrane izlazaka neko poduže vrijeme.

A to me neodoljivo podsjetilo na jedan događaj iz moje mladosti koji potvrđuje da nitko od svoje mame ne može daleko pobjeći. Bilo mi je oko 17 godina i htjela sam pošto poto negdje izaći, ne sjećam se kamo, ali to za ovu priču i nije važno. Mama me nije pustila. No to me nije spriječilo da se iskradem iz kuće i krenem samouvjereno niz našu malu ulicu prema gradu. Na samom dnu na kojem počinje glavna i najprometnija ulica u naselju, čujem da netko za mnom trči. Okrenem se i vidim svoju mamu u kućnoj haljini, šlapama I tri neizostavna „za po doma“, viklera u kosi. Podignem palac da zaustavim prvi auto i zamolim vozača, inače susjeda, da me odbaci do grada. I te sekunde, dok sam s njime razgovarala kroz otvoreni prozor auta, otvaraju se vrata stražnjeg sjedišta i moja mama sjeda u auto, mirno i smjerno pozdravlja zabezeknutog čovjeka i moli da i nju poveze. Ja sam se na to počela smijati, čovjek je u nevjerici gledao čas mamu, čas mene, da bi se na kraju svi počeli smijati. Naravno da sam se vratila s mamom doma, jer znate, mama je uvijek u pravu i treba je slušati.

Kada listam albume s obiteljskim slikama, uvijek osjetim neku jezu dok u mene gledaju hladne, gotovo bezizražajne oči i skamenjeno prabake Marije, bakine mame. U ranim tridesetim godinama života ostala je udovica s petero djece i vlasnica seoske gostione i u selu jedinog dućana s mješovitom robom. Nije bilo nikoga da joj pomogne osim plaćenika koji su je varali i potkradali. Bila je sama jer je i ona živjela nimalo jednostavno iskustvo kada se napusti dom, obitelj, jezik i krene s druge strane gdje vlada nepoznato i prijeteće. I sve da je prabaka u sebi imala empatije i razumijevanja za svoju kćer, u takvim životnim okolnostima nije imala vremena ni volje biti tolerantna , razigrana i ženstvena ni prihvatiti bakinu različitost. Baka je bespogovorno naučila slušati i pokoravati se, potiskujući svoju djevojačku osobnost, potiskivati svoje tijelo koje je njezina mama s udovištvom zauvijek pokopala.  

Žena uči od svoje majke i svjesno ili podsvjesno isto primjenjuje na svoju kćer. Circulus vitiosus! I tako u nedogled.

Gdje sam ono stala? Da, preuzevši na sebe ulogu središta i pokretača obitelji, baka je bila opsjednuta s obvezom da nahrani obitelj. Svakodnevno je pomno smišljala i spravljala obroke koji su bili središnji dio njezina dana kada su svi njezini  bili oko stola, kao oko ognjišta, dijelili međusobno svoje živote, hvalili njezina jela,  a ona je u maniri kraljice majke uglavnom šutjela dok su joj oči sjajile od zadovoljstva. Danas kada se jede usput i na brzinu, shvaćam da su bakini svakodnevni ručkovi bili male svečanosti. Veliki blagovaonski stol bio je prekrit bijelim damastim stolnjakom kojega bih ja redovito uprljala mojom omiljenom juhom od rajčice. No nije me grdila. Ja sam bila njezina mezimica, njezin prirodni partner na strani suprotnoj od one njezine kćeri, moje mame. Njihov je odnos bio buran jer se mama stalno bunila protiv  bakinog nametanja nelogične stroge discipline i načina odgoja. Zato se baka slatko smijala kada bih ja napravila neku nepodopštinu i iznervirala mamu. No, da nastavim. Bilo da je riječ o svakodnevnim obrocima ili svečanim prilikama, način serviranja hrane je za moju baku bio jednako važan kao i sama kvaliteta pripremljenih jela, a smatrala je da vizualni dojam postavljenog stola utječe na atmosferu i raspoloženje svih oko njega. Tanjuri od češkog porculana marke Thun, već pomalo okrhnuti bili su svjedoci, za obitelj, boljih vremena. Radilo je o ostacima servisa za 24 osobe koji je dobila od svoje vjenčane kume, gospođe Zolltner, stare prijateljice još iz školskih dana, za neku godišnjicu braka koje su se uvijek obilježavale. Djedu je bio dijagnosticiran manjak želučane kiseline i čaša vina za ručak je bila liječnička preporuka koju su i svi odrasli članovi obitelji odgovorno slušali.

Naravno da mi je za dječji rođendan baka pekla tortu. Za lipanjski rođendan, samo moja torta od jagoda. Visoka na tri kata, s bogatom žutom kremom i premazana tučenim vrhnjem bogato posipanim šumskim jagodama. Kada smo se preselili u drugu sredinu, drugu tradiciju, povijest i jezik, moja je mama godinama bila toliko zbunjena, zaposlena i frustrirana da ja više nikada nisam dobila svoju rođendansku tortu, jer, baka je u međuvremenu umrla i s njom njezin sustav vrijednosti. Život je postao instant, za rođendan bi umjesto torte  mama ispekla neki brzinski kolač i više nije bilo čarolije puhanja svjećica, sve dok sama nisam postala mama.

Moji su sinovi prekinuli taj začarani krug prekrasnog i kompliciranog odnosa majke i kćeri i započeli prekrasni i komplicirani odnos oca i sina. U meni će, makar za jednu generaciju malo odahnuti sve majke i kćeri u obitelji. Zaslužile smo. Ali i dan danas moji sinovi imaju za rođendan torte na tri kata koje im peče njihova mama.