Otok

Bilo je to u davna vremena vremena. Negdje daleko, odsječeno morem i zaboravom. Na otoku na kraju svijeta. Nikome bitno. Možda bi se baš zato trebalo ispričati.

Bila je ružna. Navikla se na svoje nezgrapno lice na kojem su svi dijelovi bili iskošeni, izmješteni, predimenzionirani ili pak premali. Koža joj je bila suha i perutala se, a još kao mlada počela je dobivati one urezane duboke bore od jarkog sunca tipične za žene njezinog malog otoka zaboravljenog od kopna i vremena. Kosa, tanka i uvijek masna slijevala joj se do koščatih muških ramena iz kojih su stršile od fizičkog rada izdužene i grube ruke. Uvijek je poslušno radila i najgrublje muške poslove. Jer težak je život na kamenu kad sunce zapeče, bura zaurla, a more podivlja. Umorna i potištena u jednom je trenu uzela krojačke škare i odlučnim potezom odrezala beživotne sivo-žute pramenove. Pogledala se u ogledalo iz kojeg ju je s ubodom čežnje gledao neki prerano ostarjeli mladić. Bio je ozaren nekom tugom i pogledom koji kao da  prodire s onu stranu svega viđenog. Odavno se prestala smijati jer je izgubila zube od loše i slabe prehrane. Svijet će zaboraviti njenu mladost, a pamćenje će se pretvoriti tek u povijest u kojoj se nekada rodila kao žensko dijete. Ta činjenica joj nikada nije donijela ništa dobrog. Rođena majka ju je uvijek gledala s nelagodom, a otac promućuran i škrt sitni trgovac uljem i ribom koji je i mrtvacu mogao utjerati dugove, prepreden i nemoralan, dosjeti se kako naplatiti njena, još dječja usta koja bi, mislio je,  trebao hraniti dok je živ. Jer Eva, nikad nikom neće biti prva žena. Ime joj neće biti znamen.

Kada joj je bilo trinaest počeo je u kuću dovoditi neke ljude. Jednog po jednog. Pili su gorko vino i svakim bokalom koji bi im ona donosila, oči gosta postajale su sluzave i požudne, a ruke pohotne i hrlile prema njezinom tek propupalom mršavom tijelu. Sjećala se metalne i drhtave svjetlosti malenog prozora i komadića neba koje je gledala ležeći na leđima, a na kojem su se zvijezde otimale iz tame. Ta sobica postala je mjesto za silaženje s uma, nijemih krikova koji su osvjetljavali i najtamnije predjele njezine djevojačke mašte. Bila je natopljena znojem i srce joj luđački lupalo, ali olakšanje u uvjerenju da je se radi samo o ružnom snu, bilo je nagrada za izobličavajuću bol u kojoj će živjeti do kraja svoga života.

Ipak, kada su roditelji jedan za dugim preminuli, od bolesti i, htjela je misliti, zakašnjele razdiruće grižnje savjesti, grčevito je izronila hlapljivo gutajući zrak kojeg je uvijek imala premalo.

Otok je bio šest sati brodom udaljen od najbližeg kopna. Turistički posve nezanimljiv s kamenitim poljima, nepristupačan i odbojan. Pričalo se da su ga u starija vremena naselili gusari u čijim su skrivenim špiljama čuvali svoj plijen. To skučeno mjesto na kojem je bilo grobova više nego stanovnika pogodovalo je tek klaustrofobiji, histeričnim ispadima i depresivnom osjećaju izoliranosti. Brod s opskrbom dolazio je dva put mjesečno, zimi i rjeđe jer je pruga bila neisplativa. Takvi su bili i njegovi stanovnici, vječito zlovoljni ljudi, ogrizli u radu, zakinuti od škrte prirode. Za njih nisu važila ista civilizacijska pravila s udaljenog kopna. Živjeli su u svom izoliranom svijetu generacijama nepromijenjene i osamljene živote, odbijajući se prilagođavati suvremenim tekovinama. Tek ponekad ljeti, na otok bi pristala poneka zalutala jedrilica ili se zaklonila u mjesnoj uvali pred jugo. Nakon nevere, ubrzo bi otplovila.

Eva je živjela takav otok naviknuta na njegovu poznatu sigurnost i mrzeći sve što on predstavlja. Prolazile su godine u kojima će se možda čak i jednom odlučiti kupiti kartu za brod u jednom smjeru i neće se nijednom okrenuti za sobom. Ali za to nikada nije smogla snage. Život na otoku bio je sve što je poznavala, otočki ljudi jedini koje je poznavala kao i stare obiteljske predrasude i besmislice iz nestaloga svijeta. Starija braća i sestre koji su odavno napustili otok, odlučili su prodati roditeljsku kuću, jedini dom kojeg je imala. Isprva je živjela u kućici u polju bez vode i struje. Kupala se u moru, pila vodu iz susjedovih bunara i dvorišnih česmi. Živjela je od svoga rada, gradila suhozide, kopala grobne rake, miješala ručno beton, dodavala cigle, podizala vreće cementa, i šutke gledala i učila. Štedjela je svaki teško zarađeni novčić često zaspavši gladna. Nije prošlo dugo, od kamena, dasaka i divlje trske izgradila je sebi kućicu znatno udaljenu od zadnjih seoskih kuća, u polju s dvije prostorije i poljskim zahodom. Sama je izradila nužni namještaj, stol, dva stolca, krevet sa slamnjačom. Od nekog seljana otkupila je frižider na agregat. U dvorištu je iskopala bunar i posadila povrće i voćke. Nabavila je par kokošaka i jednog pijevca. Vrijeme je protjecalo u održavanju osnovna života, u samoći, ali uglavnom, bila je zadovoljna. Ustajala bi u cik zore, umila se na bunaru, popila vode i  pojela nešto što bi našla u vrtu. Obukla bi radničke hlače i radila dok ne bi ogladnjela. Nastavila bi s radom sve dok se nebo ne bi isprugalo širokim vrpcama purpura koji su najavljivali prve zvijezde s kojim bi umorna utonula u dubok san. Nikome nije smetala, mnogo je davala i gotovo ništa tražila zauzvrat osim škrte naplate svoga truda. Od nikoga nije tražila usluge, nikome nije polagala račune. Bila je slobodna. Ali sloboda bez sadržaja zna biti potpuna praznina. Tako se često i ona osjećala.

Negdje na kopnu, kao na kraju svijeta, upravo je završio rat. Njezin je otok ostao gotovo nedirnut i tako mali, nebitan i na sreću, zaboravljen. Samo je vrijeme još više usporilo, a i otkako je počeo rat, svjetionik na otoku prestao je svijetliti.

Jednog dana s broda koji je donosio odjeke i uzduh nekog drugačijeg života i svijeta, sišao je nepoznati čovjek. Nitko ga nikada nije vidio. Bio je u poderanom i prljavom vojničkom odijelu, glomaznim čizmama, obrastao bradom i baš poput nje, s dubokim borama ispod ponora tamnih očiju. Stiskajući oči zbog jarkog sunca doimao se namrgođen. Seljani su ga nepovjerljivo gledali. Prošao je između njih rivom odrješito kao da točno zna kamo ide ne obazirući se na otvorene podozrive i neprijateljske poglede. Nitko mu se nije usudio obratiti iako su, više sebi u bradu, negodovali. Njegova pojava, unatoč odrpanoj odjeći, odavala je dojam prekaljenog čovjeka, ratnika koji je prošao sve i malo što ga može dirnuti. I kako to obično biva, njegova ih je različitost ugrožavala. Djeca su trčala za njime i dodirivali  ga kao neku egzotičnu životinju. Jedno dijete je bacilo na njega kamen. Nije se osvrnuo. Eva ga je slijedila zainteresiranim pogledom i korakom. Nešto na njemu bilo joj je poznato. U njegovom koraku prepoznala je svoj umor, u njegovim dubokim borama prepoznala je svoju muku, u njegovom odrpanom odijelu, svoju jedinu odjeću.

• Kamo idete? – upita ga prateći mu krupan korak gotovo trčeći za njim.

On stane i okrene se. Pred njim je stajalo neko androgino biće i gledalo ga otvoreno.

• Tražim neki smještaj. Iznajmljuje li netko jeftinu sobu?

Nije odmah odgovorila. Stajala je šutke opčinjena njegovim dubokim glasom i crnilom njegova pogleda. Nije se prepala. Dapače.

• Toga ovdje nećete naći. Ali možete kod mene.
• Može, vodi me, – odgovori on suho i nastavi hodati poput nekog koji je navikao voditi.  

Trčkarajući za njegovim krupnim koracima, grozničavo je razmišljala o svom nerazumnom potezu. Ali duboko u sebi osjećala je da je to jedina ispravna stvar i da je tako jednostavno trebalo biti. Kao da je čekala upravo njega da ispuni ponor njezine samoće.

Kada su stigli, lakomo je popio vode iz bunara, skinuo od znoja i straha vlažnu odjeću, stropoštao se na slamaricu koju mu je ponudila i zapao u dubok san. Spavao je gotovo dva dana, a za to vrijeme ona je besramno sporim pogledom proučavala njegovo mršavo no žilavo tijelo puno ožiljaka. Sjedila je pokraj kreveta i gledala ga kako spava. Oprala mu je odjeću i osušila na  jakom lipanjskom suncu.

Kada se napokon probudio, ogleda se oko sebe po praznoj no čistoj prostoriji s betonskim podom i prozorčićem koji je gledao na zelenilo jedinog brdašca na otoku. Primijetio je jednostavnost bijelo okrečene sobice bez mnogo namještaja. Dva stolca udaljena jedan od drugog za čitavu duljinu tijela.

 Pogledao je u nju bunovno te nakon nekoliko sekundi, sjetivši se svega, promuklo prozbori:

– Ja sam Vito.

– A ja sam Eva.

Njihova se lica iskrive nekim nespretnim grimasama tipičnim za  ljude nenavikle na osmjeh.

A oboma zapravo nije bilo osobito važno ni kako se zovu, ni odakle dolaze, nisu imali potrebe govoriti o sebi, ni slušati o onom drugom. Samo to da su ušli jedno drugom u život. Tek da su se sreli jer su se morali sresti i da su postojali jedno uz drugo izvan vremena.

Vito je nakon rata želio pobjeći što dalje od ljudi, sebe samog i svojih sjećanja. Želio je zaboraviti, ponovo se roditi i početi iz početka. Želio je šutjeti i tek mnogo, mnogo kasnije polako ispočetka učiti govoriti.

Još dugo su ga proganjale noćne more. U snu je je vikao, drhtio, plakao i grčevito joj stiskao ispruženu ruku. Ujutro o tome ne bi razgovarali, a navečer se sve ponavljalo. Često je zapadao u mrzovoljna i šutljiva stanja koja bi eskalirala do agresije od gorkog crvenog vina koje je bez kontrole ispijao. Tada bi se ona povlačila i bivala poput sjene. Jer, kada bi ga prošlo, bio je blag i gotovo nježan. Nije ni znao da u sebi ima pohranjene tolike zalihe nježnosti. I taj osjećaj, njemu prekaljenom borcu, nije bio otrcan. Pomagao joj je u poslu, u vrtu, kuhao im jednostavne obroke nakon kojeg bi popili gutljaj-dva crnog vina i dugo ugodno šutjeli.

Lijeno su prolazili dani na otoku na kojem se ništa ne događa. Živjeli su jedno pored drugoga kao dvije tužne osobe u trenucima sreće, kao oni koje žele svoju prošlost zaboraviti.

Eva poželi pustiti da joj kosa raste. Poželi biti za njega ljepša. Nakon dugo vremena osjeti se ponovo ženom. Željela je pripadati, konačno se prepustiti, na nekog osloniti jer je tako dugo sama hodala do posrtanja. Željela je zbaciti sve oklope i ogoliti se pred njim i predati mu se znajući da će je njegove ruke dočekati i neće dozvoliti da opet padne.

Ali njega su daljine zvale. Otvrdnuo od rata, izgubivši negdje uz put po bojištima zauvijek sebe, obzire, integritet, empatiju, nije ni znao ni mogao natrag. Morao se kretati sam. Jedino se tako osjećao ponovo živim. Taj otok i sve na njemu počeli su ga stiskati kao obruč koji od kojeg je gubio dah. Osovivši se na noge i ojačavši bio je spreman za dalje. Ali sam.

Magla se spustila nad otok. Galebovi su kreštali glasnije nego obično. U zraku se počela osjećati zima. Duga, hladna i samotna otočka zima. Vrativši se jednog podneva kući, na stolu ju je dočekao tanjur sa šakom ispečenih srdela i malo blitve. Uz tanjur je na stolu prijeteći ležao list papira istrgnut iz bilježnice. Podigla ga je s grčem u grlu. Znala je. Stisnutih očiju pročita nespretnim rukopisom, sličan njezinome, napisane tri kratke rečenice: – Hvala ti, draga. Spasila si me. Dalje moram sam.

Sjedila je za stolom dok su muhe slijetale na jelo. Nije imala volje podići ruku i otjerati ih.      I što da sad radi sa sobom, pomisli i zagrize u ribu slanu od suza. U tom trenu još nije znala je Vito za sobom ostavio trajni zalog, jedan dio sebe. Život koji je posadio. Život kao znamen njegova imena.

Otok priča nevjerojatne priče.