Tersiphora

Njegov odnos prema glazbi bio je ambivalentan. Obožavao ju je i mrzio. Njegov odnos je bio uvjetovan svime što mu je pružala, zadovoljstvom, beskompromisnim zahtjevima pripadanja, ali kolika da je bila mjera njegova posvećenja, nikada nije od nje dobivao očekivani reciprocitet. Bila je rezervirana, ponekad hirovita, neuhvatljiva i nije uzvraćala ono što je u nju ulagao. Bila mu je ljubav života no nikad do kraja njegova. Trubadurski joj je bio odan, a ona ga je držala na kratkom svilenom povodcu dopuštajući mu da joj se izdaleka divi, pri tom ga bezočno varala i potkopavala mu mir. Prilazila je krotko i pitomo, a skrivala vraga u sebi. Kćer boga Aheloja i muze Terpsihore mamila ga u pogibelj svojim umilnim glasom dok je plovio uzburkanim vodama ushita. Beskonačnim melodijama, zanosnim harmonijama, magičnim ritmovima obuzimala ga, privlačila te odbacivala, a on bi se urušavao u vaše vlastite strahove da joj nije dostojan, i tako u krug, u nedogled. 

Za njega je glazba bila okrutna ljubavnica. Izazivala je u njemu spolni refleks koji nije imao nikakve veze sa tjelesnošću već strašću za životom, suptilnošću, pameću, iskustvom i obiteljskom poviješću. Kada je svirao svoje violončelo sav je bio u nekom grču sličnom onom ljubavnog čina. Stiskao ga je uza se, obgrljavao  svojim velikim pohotnim rukama, vibrata na žicama izvodio je činilo se kao u ljubavnoj ekstazi. A glazba koju je dobivao uzimala bi ga sebično, kulminirala, a potom kada bi ga potrošila, zakucala bi ga u crne ponore jada i nemoći sumnje da njegov rad i talent nisu dovoljni da odgovore na njezine nemilosrdne zahtjeve i očekivanja. Koliko neprospavanih noći, koliko rada, vježbanja, krvavih prstiju, neostvarenih nada i uzaludnih očekivanja. Netko bi bez razmišljanja prihvatio i priznao poraz od te opasne nimfe, čarobnice, no ne i on. Lijegao bi navečer mučen spoznajom da, unatoč svojoj  nesretnoj ljubavi, nikada neće biti prvoklasni glazbenik. Budio se umoran i ponovo primao čelo među svoje već umorne ruke i prste. Nije nalazio snage odustati. Bio je zapao u neku opčinjenost. Vježbao je svakodnevno uvijek imajući u planu koncerte koje se nikada neće dogoditi ili koji bolje da se nisu dogodili. U oba slučaja bio bi očajan i već pomalo lud. Ima u tome neke mudrosti, mislio je, da bi priznavajući svoje ludilo, ipak mogao doći pameti. Zapravo bojao se dubine potresa s kojom će se morati suočiti kada se više ne bude mogao zaklanjati iza svojeg fatalnog čudaštva. Bio je u moći vlastite ekscentričnosti i duboke bolne spoznaje da glazbu ne zaslužuje zbog manjka talenta. Ali uvijek mu se činilo da je kovčežić s blagom blizu, tik na kraju duge i da će mu ubrzo biti nadohvat ruke, a on će piti iz izvora iz kojeg piju muze.

Svoje prvo malo čelo dobio je na jedno božićno jutro umjesto igračke koju si je jako želio.  Sjeća se mamina sjaja u očima i osjećaja da je bio sretan zbog nje.

Roditelji su mu bili glazbenici. Otac violinist svirao je jednu od violina u gradskoj filharmoniji, a majka je bila violončelistica koja je u mladosti jako obećavala no koja se nakon njegova rođenja posvetila pedagoškom radu. Čitav život osjećao se zbog toga krivim, ne bez razloga. Prihvatila je posao u najbližoj glazbenoj školi da ne troši vrijeme na putovanja. Bilo je očito da majka ne uživa podučavajući razmaženu djecu među kojima je rijetko bilo talentiranih i marljivih i sama ne nalazeći smisla u svom pedagoškom angažmanu. Previše je bila opsjednuta tugom nad svojom sudbinom koja se okrutno poigrala njome. Brojeći dobe kuckajući olovkom četvrtinke i osminke po stolu kriomice je gledala na sat i brojala minute do njegova kraja. Smatrala je svoj posao uzaludnim i jalovim, a svoj život glazbenice, protraćenim. A toliko je rada i truda uložila u svoje planove i nade. Kao djevojka vidjela se na velikim pozornicama uglednih dvorana, njezin talent i glazba koju je izvodila mogli su je vinutu u neslućene visine. Svi su to od nje očekivali, sama je osjećala da to može, a kad se prerano udala i dobila dijete, snovi su se ugasli poput krijesnica koje tik pred zoru, već umorne i slabe prestaju sjati. Zaljubila se u kolegu studenta s konzervatorija koji joj je onako dobrodušno razigran i šarmantan, tako živahan i britak pokazao neodoljivu stranu lakoće postojanja kojoj onako mlada i zaljubljena nije mogla odoljeti. Nikad joj nije bilo jasno kako je dogurao do diplomskog koncerta jer je vježbao samo u pauzama mnogo zanimljivije „prave škole života“  kako je govorio.

Udvarao joj se potežući gudalom duge note nekog nokturna uz svjetlost svijeća, pričao joj je zanimljivosti iz života velikih glazbenika jednom neobaveznom karizmatičnosti, vodio je na koncerte, lunapark gdje je osvajao za nju plišane igračke, u društva u kojima se šepurio kao paun, sipao sitne dosjetke i vodio glavnu riječ. Bio je neiscrpan izvor zanimljivih priča o svemu i svačemu, životu i izazovima koje je bez razmišljanja hazardski prihvaćao. Bio je naočit, visok, guste neukrotive kose i neodoljivog osmjeha. Onako mlada i neiskusna, mislila je da je najsretnija na svijetu i da je u svojoj ljubavi pronašla svog najboljeg  prijatelja koji razumije i podržava sve njezine nade, planove i očekivanja od sebe same. Kada je došlo dijete,  ništa više nije bilo isto.  Tražio je od nje da se posveti obitelji i kući, zapravo nekom malom, neuređenom i tamnom stanu koji je naslijedio od svoje obitelji i susjedima koji su se bunili na buku čim bi čuli zvuk njezina violončela. Pred zidom obveza i nemogućnosti, san o sjajnim svijetlima pozornice bio je sve dalji i zamagljeniji. Veliko je bilo poniženje priznati poraz pred glazbom, nepromišljenim brakom i samom sobom. Postala je duboko razočara, nijemo šireći i na dijete svoju sumornost.

Ali na ono božićno jutro kada je umjesto igračke svome malom sinu poklonila instrument, baš kao što su nekada i njoj kao djevojčici poklonili njezino prvo čelo, majka je od tog časa odustala od svog  polaganog umiranja.  Dobila je drugu šansu i ovoga puta je nije smjela prokockati. Nada je otvorila vrata koja je očajanje zalupilo. Počela je budna sanjati. A središte tog sna bio je njezin sin, njezino preslikano, drugo ja.

Bacila se svim žarom razočaranih koji su dobili drugu šansu na podučavanje sina. Dijete je osjećalo da je majka sretna pa je i ono instinktivno bilo sretno. Bar u početku. No prolazile su godine slične jedna drugoj ispunjene iscrpljujućim vježbanjem, samoćom i nerazumijevanjem. Svakim nastupom, svakom osvojenom, doduše nikad prvom nagradom, nestajala je među njima ona nježna i čelična spona i sve se manje uz majku osjećao živim, ukorijenjenim u svoj dom. Gledali su se, ali se nisu vidjeli. Postao je nesigurni čovjek-dječak,  pasivan i neurotičan i s mukom se kretao svojim životom nosnica raširenim od nelagode jer se nije mogao nositi s ambivalentnim osjećajima prema majci baš kao i prema glazbi. Kada je jednog mlakog dana otac umro, nije imao čime žaliti. U njegovom srcu više nije ostalo sućuti niti za sebe. Užasnuo ga je samo strah od spoznaje da između njega i majke nema više tampon zone.    

Privlačile su ga maskuline figure jer sam nije bio u stanju ostvariti maskuline uloge u društvu. Nije bio opsjednut seksom, ni muškarcima s kojima se povremeno susretao. Čeznuo je za ljubavlju, neopterećenom, neuvjetovanom, ljubavi koja ne očekuje ništa za uzvrat, ljubavi koju mi nije pružila ona koja je to trebala.

Očekivala ga je još jedna audicija. I još jedan neuspjeh i majčino razočaranje. Zapao je u stanje plamene, rastaljene tuge.

Očekivala ga je s podgrijanom večerom nestrpljiva da čuje vijesti o audiciji. Kući se nije vratio ni sljedećeg jutra. Ni onog nakon. Nikada se više nije vratio. Za kuhinjskim stolom ostala je sjediti sitna starica premećući u rukama izgužvani list papira na kojem je pisalo: „Uzalud, draga mama“. Gledala je tupo sluzavim staračkim očima u kofer s violončelom.