Listopad, 1985.

Moj povratak u Zagreb nije bio nimalo jednostavan i idiličan, dapače, baš kao i odlazak iz njega prije dvadesetak godina. Napustila sam ga kao djevojčica držeći roditelje za ruku, s osjećajem nesigurne uzbuđenosti kao da me vode u lunapark ili zoološki vrt, a vratila se sama napustivši svoj dom s planovima i nadama kakav imaju odrasli ljudi. Unatoč tome što se vraćam u rodni grad, ne vraćam se u bakino sjenovito dvorište i kuću koja je vazda mirisala po cimetu i limunovoj korici. Tek ću sama morati stvoriti dom u kojem će mirisati na mene, na moj omiljeni parfem ali i na moje strahove i strepnje. Kažu da je uvijek tako na početku i da je zato svaki početak koliko neodoljiv, toliko i neuralgičan. Tada toga nisam bila svjesna. Dapače, sasvim suprotno. Osjećala sam kao da mi je život nanio nepravdu naprasno mi prekinuvši još neiživljenu bezbrižnu mladost. Bez najave, bez pripravnog razdoblja, tek tako, odjednom. Našla sam se u vlaku, tom poznatom vlaku i na stanici u Zagrebu neće biti nikoga da me dočeka. Već sljedeći dan sam imala dogovoreni razgovor za posao. Kada u književnosti pročitam nešto u stilu da je „njoj ili njemu čitav svijet bio dom ili da uživaju u svojoj različitosti i prostornoj, jezičnoj, egzistencijalnoj izmještenosti“, gorko se osmjehnem, zapravo lice mi se nekako zgrči od nelagode zbog neistine te tvrdnje jer taj tko je tako što napisao, sigurna sam da ne govori iz vlastita iskustva, a ako i govori, emocionalna je kurva koja idući iz ruke u ruku slabo mari za osjećaj pripadanja i pojma nema što znači i kako peče kriza identiteta. Odlazak, ma iz kojeg razloga i u kojoj god dobi, uvjetuje početnu egzaltiranost svime novim, promjenom, novim početkom slični ushitu istraživača koji stupa na nepoznatu zemlju koju će istražiti, popisati, poslikati domoroce i vratiti se na svoj brod s punim vrećama egzotičnih predmeta, nakita i voća. Takvo stanje i osjećaji koji ga prate, međutim, sasvim su suprotni od stanja brodolomnika koji je doplivao do nepoznatog rajskog otoka i nema načina vratiti se odakle je krenuo. Jer svako putovanje, svaki odlazak pretpostavlja u jednoj fazi i povratak. Stanje zanesenosti s novim okolnostima je očekivano kada slijedi povratak. Ali ako on izostane, prije ili kasnije, ali sasvim sigurno prelazi u osjećaj tjeskobe. Tjeskobe zbog napuštanja, zbog rastanka, zbog osjećaja krivnje i grižnje savjesti što za sobom ostavljamo bližnje, odnosno dom. Istodobno strahujemo hoćemo li u novoj sredini biti prihvaćeni ili pak odbačeni i poniženi. Strahujemo zbog toga hoće li se prema nama odnositi s prijezirom, ironijom ili samilošću, ili, hoćemo li se moći znati prilagoditi. Neumoljiv gubitak nade za povratkom je jedno teško psihičko stanje. Moj prvi refleks nakon preseljenja u Zagreb nije bio pokazati svoje razlike, nego proći što neprimjetnije, stopiti se, postati nevidljivom. Ipak, često u tome nisam uspijevala. Unatoč tome da mi jezik i naglasak nisu bili problem, nisam razumjela društveni kontekst niti potkontekst, nisam razumjela kolokvijalizme, nisam imala zagrebačku osobnu iskaznicu niti ime i prezime koji barem jednom nisu pobudili neko sumnjičavo zanimanje. Nomen est omen. Znamen koji rječito govori o nekoj drugoj povijesti, drugačijim navikama, ukusu, nekim tuđim mitovima, uspomenama i pripadanju.  Rijetki su oni koji svoju različitost ističu  i tjeskobu zamijene ponosom i prkosom. Njima neka je dragi Bog na pomoći!

Bio je listopad, neobično kišovit i hladan. Hodala sam sumornim zagrebačkim ulicama i plakala pa ne bi se znalo jesu li to suze ili tek kiša. Savršena mimikrija za negostoljubivu zagrebačku jesen, te, sad već daleke 1985. Ipak, uživala sam u svakodnevnim dokazima da čovjek može biti svoj sve dok je sam i da je takvo stanje središnje i neizbježno iskustvo svakog čovjeka. Voljela sam svoju samoću kao svoju slobodu. Napokon sam imala vremena spoznavati sebe i sanjati u miru. Vrlo brzo počet ću s poslom i tada više neću imati vremena za dokolicu, odnosno baviti se svojim slobodnim mislima u neopterećenom vremenu.

Prvi nastavni sat održala sam u najvećoj dvorani na Filozofskom fakultetu, poznatoj sedmici ispunjenoj studentima tada, studija jugoslavistike, koji su u svom programu imali i obvezatni kolegij makedonskog jezika. Nikada neću zaboraviti taj egzistencijalni strah i nelagodu kada sam stala u podnožje ispunjenog amfiteatra pred studente gotovo moje dobi, možda neke i starije. Promatrali su me s pobuđenom pozornosti nesigurnu i plahu kao nekog tko je zalutao, tko je ovdje slučajno, na pogrešnom mjestu, a meni su se od muke slijevale kapi znoja s vlasišta što je najvjerojatnije samo potvrđivalo njihove pretpostavke. No, svakog čuda za tri dana! I to je prošlo te nakon 36 godina ovaj događaj postao je tek zabavni narativ mojih sjećanja.

Tog listopada grad je bio oblijepljen plakatima za 7. međunarodni sajam jazza te onako mokri i poderani nisu obećavali ništa bolje od kiše. Kultni klub „Kulušić“ je unatoč lošem vremenu bio pun. Vladala je neka pozitivna energija i iako, osim susjede s kojom sam došla, nikog nisam poznavala, nije mi bilo neugodno među tim nepretencioznim i opuštenim ljudima s kojim sam dijelila ljubav prema istoj vrsti glazbe. Promatrala sam ih ipak svjesna svog bolećivog osjećaja samoće i uznemirenosti od novih nepoznatih okolnosti koje sam živjela. Sve je  titralo od nadraženih osjetila među oblacima dima cigareta, prigušenog svjetla i mirisa pive koja se pila iz velikih plastičnih čaša. Slušali smo stojeći, kretali smo se među sobom i  lijeno lelujali uz sinkopirani ritam. Odjednom se klubom se razli pljesak. Na neveliku scenu stao je jedan od mojih jazz idola, glavom i bradom, trubač i vokalist Chet Baker. Sjedio je na visokoj stolici držeći cigaretu istom rukom kao i trubu. Kada se pljesak zaustavio, bez najave kompozicije koju će izvesti, podigao je usnama trubu i apsolutnom tišinom kluba razlio se njezin mazni i zavodljivi zvuk meni najdražeg standarda u njegovoj izvedbi „My fanny Velentine“. Koliko sam puta na svom kasetofonu slušala Chetov lijen i opori glas vrteći tu stvar iznova i iznova. A sada sjedi preda mnom i pjeva, činilo mi se, samo za mene tu moju omiljenu stvar. Naravno da su suze opet krenule. Tako reagiram na čistu, nepatvorenu ljepotu. No i sve mi se nekako skupilo. I kiša i samoća i strepnja i ta, po moje uzbuđeno stanje nemilosrdna „My funny Valentine“ u Chetovoj izvedbi. Okrenem glavu da otarem suze i zamagljeni pogled mi se zaustavi na jednom visokom bradatom mladiću koji je netremice gledao u mom smjeru. Okrenuh se oko sebe da vidim u koga gleda te ponovo vratim pogled. U polumraku prostorije učini mi se da se nasmiješio. Je li meni ?- pitala sam se u nevjerici. Ne, mora da mi se samo učinilo i zbunjena okrenem glavu prema Chetu na pozornici. Nešto mi je govorilo da više ne smijem sresti njegov pogled jer bi ga tada poželjela dugo i ozbiljno uzvraćati, a od toga, u ovakvim okolnostima, ne bi bilo nikakve koristi. Ubrzo glazba prestane i klubom se prolomi pljesak. Pogledom nehotice potražim onog bradonju. Gužva ljudi s rukama u zraku ga je zakrilila. Još bolje, pomislim uznemirena i nastavim pljeskati. Nakon seta Chetovih pjesama bila je mala pauza. Klubom se razli svjetlost i ja krenem potražiti susjedu. Ugledam je i taman da izustim: „Ne ostavljaj me nikad samu kad Chet svira My funny Valentine!“, pored nas se stvori onaj bradonja, još viši i jači nego iz daljine u onom mraku. Ležerno se pozdravi s mojom susjedom pa se okrene prema meni  i prikuje svoje crne oči za moje i tek reče: „Ja sam Oliver“.

I mogu se zakleti da je već sutradan kiša prestala. I jesenje sunce se probijalo kroz platane duž Zrinjevca i sjećam se da je utješno bilo biti sam uz nekog tko cijeni samoću.

Ovu ćemo priču pričati našim unucima jer se doista tako i dogodilo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: