Shizofrenia

I dalje nešto iracionalno u meni tjera me da nastavim analizirati i pričati svoj imperfekt, svoju nesavršenu, ograničenu, nezrelu i krhku prošlost preko ljudi i situacija koji mi sve više postaju nesigurna uspomena.

 Vrijeme prolazi, a ja ga sve više gubim. Ovim pričama želim preskočiti ograde ravnodušnosti.

Bili smo susjedi, stanovao je u nevelikom stanu u kući nekoliko brojeva dalje od naše. Ponekad mi se činilo da stanuje u našemu dvorištu jer bi nas već rano ujutro, dok smo brat i ja još spavali, čekao sjedeći mirno na stepenicama na pragu i baka bi se, krenuvši na tržnicu s kolicima ispred sebe redovito saplitala o njegove mršave noge koje su stršale iz kratkih hlača. „Vinko, pa ti si već tu“. Borjana i Igor još spavaju. Idi kući i dođi kasnije“. Baka bi odlazila mrmljajući nešto sebi u bradu, a Vinko bi ostajao sjediti na stepenicama još hladnim i vlažnim od noći, poput lovačkog psa ukočenog stava i naćuljenih ušiju osluškujući  šumove iz kuće i gledajući čeznutljivo svako malo prema kvaki ulaznih vrata.

Vinko je bio malo stariji od mene i toliko mlađi od moga brata i oboje smo ga u to doba smatrali svojim najboljim prijateljem, ljubomorni jedno na drugo ako bi pokazao više pažnje jednom od nas. Kada bi ljeti završila školska godina, isti dan smo vlakom kretali iz Skopja prema Zagrebu i iskreno ne znam kome sam se tada više veselila, baki ili Vinku. Znala sam da me oboje željno isčekuju i to je moje dječje srce ispunjavalo radošću i uzbuđenjem.

Taj mršavi dječak, slamasto stršave žute kose, s retiniranim zubima od kojih je svaki rastao u drugom smjeru i činilo se kao da plešu u njegovim, za dječje lice, prevelikim ustima, očima azijatski uskim, gotovo bez trepavica i nestvarno plavim kao u haskija, bio je već odmalena jedinstven po svojoj osebujnosti, neobičnoj  inteligenciji i pronicavoj duhovitosti. U sekundi bi izvalio neki komentar koji je bio toliko netipičan za dječaka njegovih godina i koji bi među nama izazvao salvu smijeha, iako, u većini slučajeva nismo ni razumjeli čemu se zapravo smijemo. Jer sve što bi rekao, i način na koji je to rekao kreveljeći se svojim velikim ustima i rasplesanim krivim zubima, za nas je bilo urnebesno smješno. A njemu kao da je bilo jako važno okupljati nas oko sebe, ili sebe oko nas, zadržavati našu raspršenu pozornost kratkog daha. Bili smo šaka rasutih klikera, isti unatoč svojoj šarolikosti. Kada sad razmišljam, kao da je sve vrijeme bio u nekom grču, nikad opušten, uvijek na visini zadatka da nas zabavlja, nasmijava i učini sretnima. U njegovoj ljubavi bila je velika doza podložnosti.

Veliko dvorište bakine kuće se tih dugih ljeta pretvaralo u kaleidoskop idiličnog djetinjstva, beskrajno maštovitih igara, pjesme, smijeha i bezbrižne lakoće postojanja kakvu nikada kasnije više neću osjetiti. I u središtu tog vrtuljka životne radosti bio je Vinko.  No, je li i sâm bio sretan?

Vinkova mama, teta Štefica bila je krojačica za žene i muškarce i kvartovska ljepotica. Ponosno je nosila te dvije titule na svojim vitkim nogama ispod prekratke suknje, košulja s duboko otkopčanom dugmadi i uopće, pripijenom odjećom koju je sama izrađivala i kojom je znalački isticala svoj bujni stas. Plava joj je kosa uvijek bila natapirana i nekako neprirodno visoka, a krupni kapci  plavkasto osjenjeni. Kad je prolazila ulicom niste mogli a ne zastati i odmjeriti je zadivljenim pogledom. Čak i mi djeca. Vinka bi onako u prolazu ovlaš pomilovala po kosi, ili uopće ne bi, te usput izgovorila lijeno „ budi dobar i nemoj smetati“.

Njegov tata Marko je imao veliki kamion parkiran ispred kuće i njime bi ujutro, nakon gorke kave i 2-3 čašice jeftinog Badelovog brendija tek da ubije pijanstvo od prethodne noći, odlazio i vraćao se navečer, i tada bi se čitavi krug događaja ponovio. Za to vrijeme Štefica je uredno primala mušterije, vremenom sve češće muške. Baka je znala reći da je od susjede čula kako se Štefica i Marko stalno svađaju, čak i tuku, i da siroto dijete pati.

Prolazile su godine. Nismo više žurili odmah nakon škole u okrilje bakine kuće i dvorišta. Krenuli smo sa životom dalje. U prva zaljubljivanja, životne izazove, obveze, prva razočaranja. Vinko nam je postepeno postajao tek uspomena na jedno prelijepo vrijeme koje smo nadrasli i u koje više ne stanemo.

Zbog tih ljeta u našem dvorištu, Vinko je ostao  zatočenik vlastitog djetinjstva i nesigurna uspomena na ono naše.

Baka nam je pisala da ga iza zavjese često vidi na ulici ispred dvorišnih vrata naše kuće uronjen u neku svoju tugu. Vremenom, kada bi se sreli, kako smo rasli i sazrijevali,  postalo nam je nemoguće smijati se kao nekad toj, nama nejasnoj maglovitoj tuzi, koja se smjenjivala s gotovo maničnim napadajima ushićenosti, zanosa i bezrazložnom uzbuđenosti. Njegove tipične grimase na već bradom obraslom licu postale su nekako jezovite i zastrašujuće. Više su nalikovale bolnom grču i vapaju za pomoć nego pozivu na smijeh. Znao se čudno ponašati, nepovezano govoriti. Gledao je, ne vidjevši nas. Kada bi konačno otvorio oči, vidjeli smo u njima zvijezde tako blizu poput obrisa duhova. Bio je u stanju poginuti braneći neku svoju sumanutu ideju koja je nama bila čak i zanimljiva, da bih već u sljedećem trenutku skrenuo na drugu bez jasnog slijeda i povezanosti.

Oduvijek je sanjao napustiti Zagreb koji ga je po njegovim riječima gušio i sanjao je o nekim dalekim mističnim gradovima u kojima će njegova genijalnost konačno doći do punog sjaja.

Viđali smo se sve rjeđe i rjeđe sve dok nam se putevi nisu posve razišli.

Nakon mamine smrti i prodaje bakine kuće, moje rodne kuće, izbjegavam svoj stari kvart. Teško mi je. No neki dan me je potreba nanijela u staru ulicu. Nema više našeg sjenovitog dvorišta. Na njegovom mjestu izgrađene su garaže. Niti stepenica na kojim nas je nekad, tako vijerno čekao Vinko. Ubrzala sam korak i  našla se ispred njegove nekadašnje kuće. Pred očima mi je prošlo sve ovo o čemu vam sad pričam. Makinalno sam izvukla mobitel i potražila ga na facebooku. Bez rezultata. Na Googleu sam upisala njegovo ime. Opet bezuspješno. Međutim izbacilo mi je ime Štefice, njegove mame. Bez razmišljanja sam okrenula broj. Nadala sam se da je još živa. I doista, javila mi se neobično mladenačkim glasom i razveselila mi se. Duboko me je potreslo ono što sam od nje čula. Možda sam sve ove godine to i slutila, no zatvarala sam oči, uši i um pred tom zlokobnom slutnjom ne želeći kvariti predodžbu o svom, o našem djetinjstvu.

Vinko je u pubertetu obolio od shizofrenije. Adolescenciju je proveo uglavnom hospitaliziran, a kasnije, u jednoj od pozitivnih faza, otisnuo se prema svome snu i završio u nekom malom gradiću u Njemačkoj u kojem je ubrzo zbog bolesti ostao bez posla u nekoj tvornici i od tada živi od socijalne pomoći u socijalnom stanu u zgradi s emigrantima iz Bliskog istoka. Jedino vlasništvo mu je bicikl kojim se, kada nije hospitaliziran i poslušno pije svoju terapiju, svakodnevno vozi desecima kilometara prema nekom svom suncu. Iskreno se nadam da na tom putu neće izgorjeti. Promijenio je ime. Našla sam ga na facebooku. U mene je sa monitora gledalo teško prepoznatljivo iskeženo lice, otvorenih usta i raštrkanih zubi. Lice od bolesti prerano ostarjelog mladića. Kvrgavim životnim putem izgubio je svoju slamnatu kosu. No, ostalo je to plavetnilo u njegovim očima kroz koje gleda svijet podložno, meko i s pretjeranom nevjericom čovjeka čija je želja da vjeruje i voli duboka, očajnička. Podigla sam ruku da pošaljem zahtjev za prijateljstvom, ali nakon duljeg oklijevanja, nisam. Ljubomorno čuvam svoje uspomene.