Tri napuštanja

Imao je 33 godine, snagu da u ustima ponese svijet i želju da ga sažvače i pokori svojom glazbom. Bio je nestrpljiv da se njome otisne od bezličnosti i prosječnosti te vine u visine čeznući za slavom, priznanjem i prepoznavanjem onog što je tako silno osjećao da nosi u sebi, onog što ga je razlikovalo od ostalih i zbog čega se većinu vremena osjećao samim, kao upleten u neki ljepljiv san. U javi je imao ženu, dvoje djece i posao profesora u školi u kojoj je podučavao teoriju muzike nezainteresiranoj djeci ambicioznih roditelja. Živio je frustrirajuće trovalentno stanje razapet između tri oprečnosti ne uspijevajući svojom energijom oploditi nijednu. Ne da nije htio, no unatoč želji kojom je izgarao, jednostavno u danu nije bilo mjesta ni vremena posvetiti se podjednako svemu, komponiranju, obitelji i podučavanju. A za sve troje bi najradije dao cijeloga sebe. Nešto je moralo patiti.

 Kroz uski procijep svojih prvih sjećanja dočaravam obrise nejasnih slika. Meni su dvije godine, sjedim ispod klavira, gledam tatine noge za pedalama svjesna njegove prisutnosti i njegove muzike. Igram se lutkom neobično mirna slušajući rezonance žica klavira kojim on stvara umirujuće melodije i harmonije. Ugodno mi je njegovo mumljanje, pjevušenje dubokog glasa i ja zaspim na podu kao u najmekšoj postelji. I tako smo na samim počecima moga sjećanja moj tata i ja bili povezani predvorjem našeg doživotnog pripadanja.

No nekako u to vrijeme, nestao je iz te nejasne slike. Ja sam se i dalje nastavila igrati ispod klavira no njega nije bilo. Otišao je u Pariz na godinu dana specijalizacije kod Nadje Boulanger skladateljice, dirigentice i pedagoginje iz čije klase su izašli mnogi poznati skladatelji koji su oblikovali glazbu 20. stoljeća. Leonard Bernstein, Aaron Copland, Quincy Jones, Astor Piazzolla, Philip Glass, John Eliot Gardiner, Daniel Barenboim, Elliott Carter i još mnogi drugi, a bila je mentor i Igoru Stravinskom. Njezini su učenici za nju govorili da je je bila najutjecajniji učitelj još od Sokrata! Najviše je voljela podučavati u svom obiteljskom stanu u ulici  Rue Ballu , br. 36 u pariškom devetom arondismanu. Mladi tata je na neki način morao zaslužiti tu privilegiranu poziciju.

Pozvala ga je na nastavu jednog kišovitog i hladnog prosinačkog poslijepodneva. Došao je na vrijeme pokisao, promrzao i napola gladan. Nakon sata ju je zamolio bi li smio  ostati  još neko vrijeme da ne čeka na kiši vlak za dio grada u kojem se nalazila sobica sa zajedničkom upotrebom kupaonice u kojoj je stanovao. Smjestila ga je u jednu udobnu prostoriju, ponudila ga čajem i tanjurom s kolačima i ostavila ga nad tek započetim trećim stavkom njegove 5. simfonije, dok se ona posvetila drugom studentu. Tata je pričao da se u toj udobnoj i toploj građanski namještenoj sobi s velikim prozorima koji su gledali na krovove  Pariza, uz ugodno rominjanje kiše i umirujućim otkucajima starog zidnog sata, osjećao kao u raju. S njegova pera, krenula se ispisivati muzika, slijevala se na crtovlje kao kiša u potocima pariškom kaldrmom od crne porfirije, crtovlje se punilo nevjerojatnom brzinom. Madam Boulanger bi dolazila svakih 40-tak minuta provjeriti što radi novi mladi student i pri svakom dolasku u sobu, bacila bi pogled na partituru i zagonetno se smiješila. Nakon tri sata, ušla je u sobu koju je već bio zakrilio gusti sumrak poput draperije na visokim prozorima, a treći stavak simfonije bio je gotov. Pozvala ga je na nastavak nastave već slijedeći dan.

I moj je tata oblikovao glazbu svoga prostora i svoga dijela trajanja koje je nažalost bilo prekratko.

Za njegove odsutnosti, mama je na zid objesila jedan njegov portret u grafici koji danas visi u sobi moga sina i govorila mi da je tata u Parizu. „Tata pa-pa u Cicu“, odgovarala bih naučeno na pitanje o tati i pokazivala rukicom prema portretu. „Cicu“ je na mom još neartikuliranome jeziku značilo, u  Parizu. Bila sam premala da bi mi nedostajao, ali sam instinktivno reagirala na rezonancije maminih emocija, kao prije, na one njegova klavira.

Bilo je to napuštanje broj 1.

A kada se jednog dana vratio, s očekivanjima kao da je toga jutra otišao na posao, bila sam silno uplašena od tog velikog nepoznatog čovjeka s neprijateljskom bradom, bježala sam i stiskala se u mamine skute. Tata je kasnije rekao da mu je srce krvarilo od tuge. „Pa odi svome tati“ govorila je mama gurajući me prema njegovom zagrljaju, dok sam ja plakala, otimala se,  kroz suze pokazivala na sliku na zidu i ponavljala „Tata  papa u Cicu, tata pa-pa u Cicu“. Predvorje našega pripadanja se zatvorilo i trebalo je neko vrijeme da se odškrine, a ja ponovo pronađem svoga oca.

 No i ovoga puta ne zadugo. Ponovo je otišao u taj glupi Pariz, ovoga puta na 3 godine. Zov njegove muzike bio je jači. I ja sam, već nešto starija, osjetila napuštanje broj 2.  Tri nenadoknadive godine. I kako to obično biva, sudbini se životno osiguranje mora plaćati u gotovini, a ne u ratama. Njegova muzika je tražila sve i odmah, a ostalo, čak i obitelj, trebalo je čekati. Ne govorim to s gorčinom. Jednostavno je tako bilo. Navikla sam da ga nema i nije mi nedostajao jer kada smo bili skupa činilo se kao da nikada nikamo nije ni otišao. Kompenzirao je sve propušteno erupcijom svoje emocionalnosti, ispunio je učas svojom suštinskom prisutnosti sve praznine zaostale od njegovih izbivanja. Išao je na moje roditeljske sastanke, prao je suđe, peglao mi đačku kutu i razgovarao sa mnom o svemu što je činilo moj život. Ah, ti naši  dugi razgovori! Mama je radila popodne pa smo tata i ja, kada bi bio doma, razgovarali kao najbolji prijatelji. I dalje je mnogo putovao ali se ubrzo vraćao pun dojmova i poklona. U tim bi se prilikama obitelj okupila oko njega kao leptiri privučeni neodoljivim svijetlom i slušali o ljepotama dalekih gradova koje je posjetio, egzotičnoj hrani koju je jeo u blještavim restoranima, o fascinantnim ljudima, umjetnicima s kojim je razgovarao, o koncertima u prestižnim dvoranama u kojim je kao dirigent  nastupao ili o glazbi koja se izvodila. Za mene su njegove priče bile čarobne, veličanstvene, ulazila bih u njih kao u odaju kurioziteta, u svijet bezbroj puta privlačniji, od onog običnog u kojem smo mama, brat i ja živjeli svaki dan. A tek darovi… Sobom su se širili mirisi parfema i kolonjskih voda Eau de Cologne kako ih je nazivao tata, a meni je na zvuk tih magičnih riječi na francuskom u taj čas zazvučala harmonika kroz sliku krošnja kestenova pokraj Seine. Bili su to nazivi koji se u to vrijeme nisu kod nas mogli kupiti: Chanel, Dior, Yves Saint Laurent, Givenchy, Lancom, sapuni Lux, Janelle, Palmolive unosili su u moj život blještavi zrak neke imaginarne ekskluzivnosti. Imam fotografiju na kojoj sam ja,  sedamnaestogodišnjakinja, u ružičastoj svilenoj haljini s raskošnim bijelim  okovratnikom od organdina koju mi je donio s jednog od svojih putovanja. U rukama držim veliki buket cvijeća dobiven nakon uspješne praizvedbe njegove opere „Mali princ“ po predlošku njegove omiljene knjige  A. de Sait-Exupérya.

Imala sam desetak godina i jednoga dana, nakon što je mama otišla na posao, izvadio je iz knjižnice tu malenu knjigu i počeo mi čitati iz nje. Naravno da je to za mene tada bila priča o malenom dječaku, o neobičnim ljudima na neobičnim planetima. No čitanje se brzo pretvorilo u školu života. Priče iz knjige s njegovim tumačenjima krenule su sasvim drugim tokom. Te njegove priče su oblikovale moj današnji emocionalni habitus. Po tome, a i mnogo čemu drugom, ja sam tatina kći.

 Vrijeme provedeno s njim uvijek mi je bilo dragocjeno, čak i tada, kada još mala, nisam bila posve svjesna zbog čega. Možda zato jer je to naše vrijeme bilo rijetko, možda u strahu da ponovo nekamo ode. Bojala sam se napuštanja br. 3.

I ono je došlo nekako u moje gimnazijsko doba, u mojim ludim sedamdesetima.

Tata je ostavio iza sebe na nekoj staroj Olympiji natipkanu autobiografiju. Ni sama ne znam zašto sam sve vrijeme nakon njegove prerane smrti izbjegavala pročitati tekst. Naime, od tada je prošlo je dugih 26 godina. Moji su je sinovi odavno pročitali. Čitali su priču o djedu kojega jedva da se sjećaju. Umro je kada su bili mali. Nisu ga poznavali. Zapravo, upoznali su ga preko mojih priča koje su bile sve samo ne objektivne. Umro je na početku moje odrasle dobi i stigao kupiti tek nekoliko igračaka svojim unucima. Možda sam zato izbjegavala pročitati njegovu priču o samome sebi koja bi se najvjerojatnije razlikovala od moje romantizirane konstrukcije koju nisam željela mijenjati. I doista je tako i bilo.

Jučer, uoči moga 59. rođendana, 5 godina prije dobi u kojoj je moj tata umro,  uzela sam tekst u ruke i s knedlom u grlu počela čitati i ubrzo i plakati. Pisao je da je mu je žao da je u doba moje adolescencije bio toliko odsutan. Žalio je da je provodio vrijeme u poslu, na raznim društvenim funkcijama i s tuđim ljudima, dok je mama sama krotila i oblikovala moju mladost. Pisao je o meni kakvom me je zamišljao. No takva ja  razlikovala se od one mlade djevojke kakve se sjećam i koja još uvijek ponekad  prhne iz mene nekom gestom, nestašnim i neustrašivim pogledom, neutaživim željama i očekivanjima. Plakala sam jer sam shvatila da sam i ja za njega bila romantizirani  konstrukt.  Ja sam u tom procijepu napuštenosti postala netko drugačiji, djevojka, mlada žena koju je zapravo propustio upoznati, netko tko mu je skliznuo iz krajička oka i krenuo svojim putem koji se doduše često dodirivao s njegovim, no tek nakratko. Nije uvijek razumio, niti odobravao moje životne odabire. Ali, istini za volju, nisam ga niti pitala.

I kad sam mislila da je konačno došlo vrijeme za nas, još jednom me je napustio. Ovaj put zauvijek.

Moj tata i ja smo se voljeli kroz sjećanja, očekivanja i povremene dodire odsječaka naših razdvojenih mladosti.

Beskrajno mi nedostaje.