Vlak

                                                                           

Veliki dio mojih sjećanja iz djetinjstva i mladosti vezani su uz uspavljujući zvuk klopotanja međunarodnog vlaka München – Atena koji je prolazio kroz dva grada koji su odredili moj život, Zagreb i Skopje. A kada je putovanje između moja dva grada, uslijed povijesti koja dahće za vratom i kroji granice,  i samo postalo međunarodno, linija je ukinuta. München i Atena ostali su prugom razdvojeni, a meni toliko značajno klopotanje vlaka, miris čiste posteljine i prašine tepisona spavaćeg vagona, postao je tek dio sjećanja.

Prvo putovanje na toj relaciji kojeg se sjećam bilo u fići. Put je bio dug, tata vozač nervozan jer sam ja šestogodišnjakinja bila „nesnosna“ i cijelo su me vrijeme prebacivali iz maminog krila na suvozačevom mjestu na stražnje sjedište 5 godina starijem bratu koji me je  pokušavao umiriti i zaigrati me, pa nakon uzaludnog posla i on bi izgubio živce te me bratski mlatnuo, a ja zaurlala, na što bi me mama uzela k sebi, sva znojna od muke. I tako smo jedan drugog iscrpljivali 824 km ili jedno 10 sati puta. I to smo u prvo vrijeme činili svakog vikenda.

Nakon preseljenja iz Zagreba u  Skopje, neko vrijeme, svakog petka poslije zadnjeg sata jutarnjeg turnusa u školi, nagurali bismo se u fiću i kretali prema Zagrebu, da bi u nedjelju popodne,  činili to isto, u suprotnom smjeru. Kažem nagurali jer je to doslovan opis okolnosti. Neko je vrijeme kolao po Skopju vic da najiskorišteniji prostor u gradu čine Proševi (moja obitelj) u fići. Moj je pokojni tata bio grmalj od čovjeka, glavom je udarao o strop fiće, a volan mu se zarivao u poveći trbuh i tako 824 km, odnosno 10 sati u oba smjera jednom tjedno. Danas doista ne vjerujem da su bakina kuhinja, miris kolača koji se širio cijelom kućom, posjet maminih prijateljica i zagrebačke rodbine bili vrijedni tih dugih putovanja. Ali tada, na početku života u Skopju kao da je to bilo pitanje života i smrti, a mami je trebalo nekoliko skopskih godina da sama počne peči kolače.  

Svi smo odahnuli kada smo počeli putovati vlakom. Tati je laknulo jer nas više nije morao voziti i ostajao bi kod kuće, a mama, brat i ja smo nastavili s tom avanturom, u novim, vrlo ugodnim uvjetima. Ja sam kao najmlađa spavala na najvišem krevetu i bio je pravi poduhvat i uzbuđenje uzverati se do njega i spustiti dolje. Brat je spavao na srednjem ležaju, a mama na najdonjem. Imali smo u kupeu mali lavabo i čim bi se smjestili razmatali smo sendviče, kolače, otvarali sokove i častili se dok smo gledali kako kroz prozor odmiču sela, uredne četvrtaste oranice poput šahovske ploče, bandere s gnijezdima roda, u daljinama lelujavi plavičasti obrisi planina u magličastim oblacima, i ja bih uljuljkana jednoličnim klopotanjem vlaka vrlo brzo zaspala. Ujutro bi me probudio reski grleni glas stjuarda s povikom na sav glas:  „Banova Jarugaaa“,  što bi značilo da smo ubrzo u Zagrebu, ili Kumanovoooo s poslovično pogrešnim naglaskom na prvom slogu, a što bi značilo da smo ubrzo u Skopju. Meni je zapravo s vremenom postalo svejedno jesmo li pošli ili se vratili. U svakom slučaju, putovanje je počinjalo od kuće, gdje je i završavalo.  Odlazila sam i vraćala se doma.

Iz vlaka sam prepoznavala krajolike oba moja zavičaja i po oblicima kuća mogla sam reći gdje se nalazimo, odnosno koliko još vožnje do doma, bez obzira kojeg. Kada bih ugledala crvenim lancima paprika ukrašena pročelja kuća koja su se gizdila poput koraljima ukrašenih zlarinskih djevojaka, a nad kojima su se u nebo vinuli gordi jasenovi, znala sam da smo blizu Skopja. U drugom smjeru, vitki i visoki tornjevi crkava i njihova polifona zvona, kao i „kljunovi“ skulptura, tzv. njihalica na naftnim poljima između Dugog Sela i Novske, najavljivali su ubrzo moju zadnju stanicu, Glavni zagrebački kolodvor. Još malo i zagrlit ću baku i zaroniti glavu u njene skute koji su mirisali na cimet i limunovu koricu.

Odlazak iz rodnog doma u Zagrebu, odlazak od bake, središnje figure moga najranijeg djetinjstva, moje ulice i prijatelja, jezika na kojem sam progovorila, naučila igrati graničara, skakati preko lastike, verati se s djecom po drveću obližnje šume, nije bio nimalo jednostavan. Umjesto prostrane bakine kuće sa sjenovitim dvorištem, u Skopju smo se privremeno uselili u mali stan čekajući da se izgradi kuća koja će mi biti dom sljedećih dvadeset godina, dvadeset godina mojeg kasnijeg djetinjstva i formativnih godina moje mladosti. Bio je to jedan od stanova u naselju s  posve istim zgradama koje je država Rumunjska darovala zemljotresom razrušenom Skopju. Četverokatnice postavljene u nepreglednom nizu jedna za drugom i bez ničega da ih razlikuje jer su i sve ulice izgledale potpuno isto. Barem meni, sedmogodišnjoj djevojčici. Čitav mi je novi kvart bio labirint u kojem sam se stalno gubila. Nakon odlaska u trgovinu, u početku i u školu, redovito su me neke dobre tete za ruku dovodile kući pred vrata jer sam se sva uplakana vrtjela oko sebe ne znajući na koju stranu bih krenula prema doma. Neko vrijeme mi nisu dopuštali da sama izlazim iz stana, a to nisam ni željela. Ni škola u koju sam nakon bezbrižnog ljetnog ferija gotovo naglavce bačena, nije bila za mene sigurno mjesto. Svi su govorili meni nepoznatim jezikom. Nemogućnost sporazumijevanja izazivala je u meni osjećaj otuđenosti. U svome materinskom jeziku bila sam doma, svoj na svome oblikovala sam svoj mali osobni identitet. A sada sam bila isključena zbog tog, činilo mi se,  nepremostivog jaza. Iza granice poznatog nalazio se opasan teritorij nepripadanja. Kao da sam bila protjerana i time kažnjena. Nije li u mitu o Babilonskoj kuli u početku cijeli ljudski rod govorio jednim te istim jezikom, a da su različiti i nerazumljivi jezici predstavljali Božju kaznu graditeljima Babilonske kule koji su ga htjeli dosegnuti?

Prva dva tjedna sam u tjeskobi šutjela i slušala, nakon čega je iz mene na makedonskom provalio sav očaj, samoća i frustracija koje sam do tada osjećala. I više nije bilo povratka. Kažu da sam za dva tjedna progovorila makedonski i slijedila nastavu bez problema. Opet sam bila doma, doma u još jednom jeziku.

Jednog vrućeg ljetnog skopskog dana, dok sam slušala najnoviji album Michaela Jacksona „Thriller“ navinuvši zvuk  gramofona na maksimum, mama se vratila iz bolnice sva uplakana. „Umrla je baka“, rekla je slomljena.

Baka nam je došla vlakom iz Zagreba u goste, a vratila se u Zagreb u sanduku u željezničkom furgonu. I mi smo putovali uz nju u susjednom vagonu. Prvi put da se Zagrebu nisam veselila. Kako je vlak ulazio u stanicu, unatoč izblijedjelom natpisu na francuskom na rubu prozora kupea ne pas se pencher au dehors koji je za mene u djetinjstvu imao neki magični zvuk, izbacila sam glavu kroz prozor i plakala kao ljuta godina. Sa  zebnjom sam kroz suze gledala Zagreb u kojem me baka, a i nitko drugi neće više tako čekati. Moj Zagreb u kojem više nema moga doma.

I to se nekako potvrdilo. Nekoliko godina nakon bakine smrti putovala sam sa skupinom đaka iz škole vlakom u Zagreb na susret s đacima prijateljske zagrebačke škole. Nisam prihvatila smještaj u đačkom domu kamo su smjestili moje prijatelje jer ipak, ja sam Zagrepčanka, kaj ne? Imam gdje biti, makar i bez bake. Bila sam egzaltirana što od puberteta, a što od činjenice da sam ponovo u Zagrebu, osjećajući se nekako opet, kao svoj na svome. Prevodila sam učenicima obiju škola šaltajući se s lakoćom i ponosom s jednog na drugi jezik. Pravila se važna što poznajem zagrebačke ulice i izigravala svojim Skopljancima turističkog vodiča. Međutim, na zajedničkom ručku  zagrebački domaćini su me bez razmišljanja i unatoč mome naglašenom purgerskom zagrebačkom slengu smjestili riječima i djelom, okrutno i hladno kako to samo djeca znaju, među goste-Skopljance, a Skopljanci pak, nekako razočarani mnome, među Zagrepčane. Jer različitost se teško oprašta. Odjednom nisam bila ničija. Nitko me nije htio. Nikome nisam pripadala. Samo što tada nitko nije bio svjestan raskošne moći kad se ne pripadajući nikom zapravo pripada svugdje i svima. Ja jesam. No mnogo kasnije.

Nekako tada, puno kasnije, s mnogo kutija svojih knjiga, kofera i rijetkih predmeta koje čine dom, zadnji sam put putovala vlakom između svoja dva grada. Stari poznati vlak je bio kao i uvijek utješan sa svojim poznatim mirisom čiste posteljine i kroz mnoge godine u izblijedjelim tepisima nakupljene prašine, no ovoga puta me nije uspavljivalo njegovo monotono klopotanje. Ostala sam budna gotovo cijelu noć znajući da je ovo putovanje drugačije od mnogih prije. Neću se uskoro vratiti. Niti na jednu od mojih destinacija. Ovo je bilo putovanje bez povratka jer sam odlazila napuštajući jedno stanje, kako bih se našla u drugom. Odlazila sam i ostavljala jedan dio sebe u potrazi za novom sobom, drugačijom sobom. Napuštala sam dom da bi stvorila novi, samo svoj. Išla sam ususret ponovnom osvajanju Zagreba koji me je negdje u proteklih dvadesetak godina usput izgubio. Unatoč uzbuđenju, klonula sam u san  izmučena  odlaskom – rastankom, djelomičnom smrti i propustila čuti onaj poznati stjuardov povik: „Banova Jarugaaa!!!“

Iako u zadnje vrijeme uglavnom letim avionom, nastavljam srcem i mislima slobodna putovati vlakom ničijom zemljom i svačijom zemljom Svedođijom , zapravo sam posvuda doma bez obzira na mnoge poznate i nepoznate željezničke stanice, vijadukte, mostove i tunele, gradove i granice kojima moj vlak prolazi na svojim putovanjima kroz sjećanje na stare i iščekivanje novih početaka. Bar se trudim. Nadam se da ću uspjeti.