Srce

Vratila sam se iz duge šetnje. Vani je sve rascvalo, šušur od mladog zelenila, mirisa i cvrkuta ptica. Obrazi mi se zarumeniše, krv jurnu mojim žilama, a srce radosno poskakuje. Osjećah se mladom.

Ali, ipak …

„Uff, malo je reći da Vam je EKG loš. Vidite, ova crta treba biti u istoj visini sa onom u prethodnom polju … Morali bi hitno na koronarografiju.“

Prestala sam ga slušati i gledati. Okrenula sam glavu prema prozoru s kojeg su kao u ikebani bili poslagani zagrebački krovovi.  Nešto gizdavo, samouvjereno, neustrašivo u meni nije pristajalo na to što sam čula i zato sam se isključila. Pomislila sam na tatu. Samo nešto stariji od mene sada, umro je  u 64 godini smrću odabranih, od masivnog  infarkta. U trenu je otišao u vječnost. Brzo i učinkovito, kako je i živio.  Šetao je pokraj mora pod mekim rujanskim suncem,  uzavrelih misli pun planova i nada poput jedrog mladića koji se dok prolazi pokraj izloga čudi odrazu nekog starca tankih nogu, usahle stražnjice i sav nekako zguren, niži od samoga sebe za čitavu jednu mladost. Sada se prepoznajem u njemu. Razmišljao je o postavljanju svoga oratorija na svečanom otvaranju renomiranog ljetnog festivala, o narudžbama skladbi koje je tek trebao napisati, o objavljivanju knjige svojih sjećanja, o svemu što je trebao i htio obaviti, završiti, početi. Uvijek mu je najdraži bio početak pa i tada. Kao i meni. A nije tako trebalo biti. Trebao je zauzdati svoju energiju, usporiti da bi njegovi unuci mogli trčati oko njega,  trebao je biti moja stijena na samom početku moje odraslosti koja me je užasavala, kojom sam bez njegove čvrste ruke posrtala, lutala, gubila se i s nesigurnošću se pronalazila. Trebao mi je da me vodi, da me pogurne ili pridrži da ne padnem, pomogne da ustanem i otrem blato i prašinu nekog teškog dana.

Što govori ovaj čovjek u bijeloj kuti? Nema pojma o meni, o mojim snovima, željama i mladalačkoj snazi koju osjećam u sebi. Nema pojma da sam i ja, kao i tata tada, zapravo na jednom od početaka, da mi se još toliko lijepog mora dogoditi što sam nekako propustila ili još nisam dočekala. Tek je sada moje vrijeme. Nepojmljivo mi je što ta sličica s nekim nasumičnim crticama ima takvu moć nad mojim životom. Zauvijek se ugnijezdio u meni strah da neću više moći prenijeti svijet svojim rukama, pobosti se prgavo sa svim nedaćama, skočiti u prozirne dubine, a tek poslije reći hop, bez straha i oklijevanja raširiti krila i poletjeti prepuštajući se vjetru da me nosi nakon čega se prizemljiti i otpuhnuti nestašni čuperak s čela. Tatina kći. Dvije svijeće koje ne tinjaju, već plamsaju na oba svoja kraja i snažno obasjavaju plamenom svjetlošću. Jedna je ugasla, a i druga će, evo, možda, kako mi kažu, u tom stilu.

Ne mogu zaspati. Vrtim se u nekom polusnu u krevetu. Glavom mi prolaze misli, slike, glasovi u monologu, dijalogu, mnoštvo glasova koji jedan drugom upadaju u riječ. Buka je, gužva, a vani mjesec velik i visi kao božićna kugla u tihoj noći. Ustajem i odlazim u kuhinju, pijem čašu vode. Ugodna svježina vode posve me probudi. Sada svjesna slušam glasove u svojoj glavi. Što ako…? Sjedim nepomična okovana strahom. Prolazi me jeza. Natjeram se trgnuti, protresam glavom. Dobro da svi spavaju. Nemam snage za nikoga i ništa. Mislim na sutrašnji zahvat , rutinski, tako kažu, ali kažu još da uvijek postoji rizik…

Muž me vozi u bolnicu. Tješi me nespretno, a zapravo očekuje da ja tješim njega. Isprepadan je i nemoćan. Sitan u svome velikom tijelu. Nemam za to ni snage ni volje.  Neka čim prije ode da se usredotočim na sebe. A, opet, ako pomislim na najgore, moram mu toliko toga reći, na toliko toga pripremiti. Ali ja šutim. Kako je sve krhko, okviri-opkopi koje gradiš oko sebe u čas postaju lelujave sjene, oblačci prašine koja iščezava u bjeličastim tragovima dok se potpuno ne stope s prozračnosti u jedno veliko Ništa. Zar je sve vodilo k ovome? Svi ulozi, sav trud, sve ljubavi,  ljepota u kojoj sam nastojala živjeti?

U posljednje vrijeme često sanjam odavno pokojne roditelje. Ti snovi su toliko stvarni da sljedećeg jutra i kroz čitav dan osjećam njihove mirise, čujem boju njihova glasa i njihove umirujuće zagrljaje i poljupce. Budim se sa željom da okrenem njihov broj telefona kao što sam to činila svakog jutra i pitam ih kako su proveli noć. Taj broj, mnogo godina nakon njihove smrti pamtim tako nepogrešivo i trajno, dok u isto vrijeme zaboravim u čas neke stvari od prethodnog dana. Nedostaju mi sebično da njihovim očima vidim pravu sebe. Kada prođem ispred ogledala, krajičkom oka vidim svoju mamu. U svojim rukama, vidim tatine prste, oblik noktiju i šake. Moja mi djeca sve češće govore: sada si kao baka Nada ili, isti dedo Tomo! Koliko sam se uopće odmakla od njih i jesam li?

Ležim u bolničkom krevetu i čekam da dođu po mene. Buljim u televizor na zidu i ne vidim ništa. Znojim se kao luda. Neugodno mi je. Hoću iz kože izletjeti. Sestra dolazi i posjeda me u kolica. „Pa mogu valjda hodati!“ pobunim se jer ne želim biti nemoćna. „To je po protokolu“, uzvraća. Sjedam na pokretni stolac obučena u bolničku jednokratnu papirnatu pidžamu od koje se ne prestajem znojiti. Na glavu mi stavlja mrežastu kapu. Gura me prema operacijskoj dvorani. Zidovi su sterilno bijeli, užasavaju me plafonska neonska svjetla. Čini mi se da me usisavaju svojim snažnim snopovima. Iako žmirkam, primjećujem nebitne detalje: apstraktne motive slika na zidovima koje nimalo ne opuštaju ionako jezivu atmosferu, usiljen osmjeh sestre u pretijesnim hlačama svoje radne odjeće, s dna hodnika čujem neku neodređenu muziku poput onih iz hotelskih liftova, prolazimo ispred velikog prozora sa kojeg se vidi ulica kojom obično vozim bicikl do posla, prolaze ljudi, automobili, i poželim biti među njima, i odlazak na posao i smišljanje što ću za ručak i ispravljanje studentskih radova i prijevodi koji čekaju, nered u kući koji moram srediti i obiteljske razmirice, sve mi se to učini čarobno lijepim i svakim atomom svoga bića ne želim biti ovdje i koliko sam uplašena, toliko i bijesna zbog nepravde da sam uopće ovdje.  

Osjetila sam ubod i čula umirujući glas liječnika, ne sjećam se što mi je govorio. Nada mnom su se pomicali neki pokretni paneli, na velikom ekranu vidjela sam svoje krvne žile kao neke svemirske pulsirajuće crve, iz neke dubine čula se jeka otkucaja srca ušuškanog i pospanog,  i sve,  i šumovi i zvukovi i svijest da mi drže srce na dlanu kao da ja nemam ništa s time, sve je bilo toliko nevjerojatno kao da se događa nekom drugom.

Možda, ali zasigurno i kćerki svojih roditelja u kojoj kulja njihova krv i kroz iste žile hrani gotovo isto srce umorno od previše ili premalo ljubavi, stalnog davanja, straha i briga. I moj stariji brat je sin svoga oca, htio on to ili ne.  Puno prije mene je bio u mojoj koži i na ovom istom mjestu. U trenu se njegovo veliko tijelo od straha smanjilo do neprepoznatljivosti. Od straha za život i straha od nemoći. Voljela bih misliti da ne zna da je i moje srce krenulo istim nemirnim putem. Ali znao je i nije mario. Opet. Dok sam se nadala da me nazove, jer se nikad neću prestati nadati, mislila sam da će nas, ako ništa, ponovo zbližiti i okupiti ista zla sreća, strah od umiranja. Voljela bih da je Tolstoj pogriješio. Možda prije da su sve nesretne obitelji nesretne na isti način, a ne obratno.

No čini se da je brat svoje srce odlučio sačuvati i ne dijeliti ga.

Odjednom osjetim bol u prsima. Ljudi u zelenim kutama oko mene se uskomešaše, čula sam njihove glasove, no bili su predaleki. Stavili su mi masku s kisikom na lice. Bol je trajala kratko i intenzivno. I kunem se, nikada jače nisam bila svjesna same sebe, osim tada kada sam na svijet donosila svoja dva sina. Nije bilo ničeg od transcendentnih i mističnih doživljaja, ni gubitka osjećaja osobnoga identiteta kao ni otuđenja od samoga sebe, osjećaja ispražnjenosti o kojima se piše u ovakvim situacijama jake tjelesne ili psihološke opasnosti. Dapače, bila sam silno koncentrirana na sve što osjećam, na nedostatak zraka, bol, znojenje, osjećaj gušenja ali, neobično, nisam ni pomislila da bi ovo mogla biti carina smrti, tek jedno životno iskušenje koje ću kao i mnoge prije njega,  svladati. Jedino se sjećam da sam grozničavo bila obuzeta spoznajom da je sve ovisilo o meni, mojoj volji, mom prkosu da se ne prepustim i popustim, iako bi možda bilo lakše. Zapravo, nikad mi lakši put nje bio osobito primamljiv. Ne zbog nečeg dubokoumnog, već iz čiste dosade.

Ležala sam u bolničkoj sobi, a uz krevet je stajao liječnik i smiješio mi se. Tek sam ga tada zapravo vidjela. Oči su mu bile blage i tamne. Utješne. „Sve je u redu, gospođo, Vaše nas je srce malo iznenadilo, no nema ishemije, pijte svoju terapiju i svako dobro“.

Kao da mi je rekao nešto što sama nisam znala!  Ipak, željela sam ga zagrliti, zaurlati, zaplesati. „Hvala Vam puno i nadam se da se više ne vidimo!“

Ipak, nisam baš potpuno tatina kći. Ovaj put sam prevarila Thanatosa, krilatog mladića sa srcem od željeza.

Već osjećam da me daljine vuku, već osjećam strast za novim počecima, spremnija nego prije, mudrija s oprezom, jača s iskustvom. Usmjeravam misli na budućnost i ponovo dopuštam sebi uzbuđenje, zabrinutost i ljubav, kao i prije. Ne štedim svoje srce.