Frnja

Još od dječačke dobi, Franjo, djedov stariji brat, u obitelji zvani Frnja, nimalo nije ni likom, ni naravi, a najmanje svojim postupcima pripadao ostatku obitelji. Kao da se s njegovim životom sudbina malo žešće poigrala, smjestivši ga u skromnu, pobožnu i čestitu obitelj Alojzije i Vendelina Fürsta, lugara na vlastelinstvu grofa Mailáth, trljajući zlurado ruke i iščekujući daljnji tijek događaja. Strog, hladan i vjerski, gotovo fanatičan Alojzijin odgoj, kako sam vam već ispričala, na njemu nije ostavio ama apsolutno ni najmanji trag, osim onog da je oduvijek bio, a kasnije, svojim životom i dobrano potvrdio, otjelotvorenje njegove đavolske suprotnosti, u čemu su se svi slagali. Činilo se da je još kao dječak sam izazivao batinu iz raja kojom je Alojzija običavala provoditi božju volju nad brojnom djecom. Pri tome ju je fiksirao prkosnim i izazivačkim pogledom bez traga straha, bez mrve kajanja, gotovo pobjednički. Sirota Alojzija je bila zbunjena i nemoćna pred tim žgoljavim dječarcem stalno poderanih koljena kojem se čak ni kosa nije dala ukrotiti, već su mu pramenovi stršili na sve strane netom što mu je majka uljem zalizala kosu prije nedjeljne mise. Nikada nije dobila zadovoljštinu njegova pokajanja, njegova spuštena pogleda i suznih očiju nakon što je prkosno izdržao udarce šibom, kuhačom, rukom otvorena ili zatvorena dlana kojim je, čvrsto uvjerena, ostvarivala božju volju. Frnja je imao pronicljiv pogled kojeg je rijetko tko mogao izdržati duže od pola minute, čak niti rođena mater koje su se svi ukućani bojali, računajući i muža, a zapravo prvenstveno njega. Njemu je bilo lakše pokoriti se, dati joj za pravo te naglo smisliti neko službeno odsustvo iz kuće nego suočiti se, ne daj bože, suprotstaviti se svojoj ženi. Ali ne i Frnja. Iz njega je od rane dobi izbijao neki prirodan nepokor tako svjež i životan. Zbog toga mu mnogi nisu ni uzimali za zlo što je sve radio na svoj način i po svojoj volji i mjeri, gotovo uvijek u suprotnosti s katehetskim odgojem i očekivanjima sredine. Frnja je oduvjek bio rođeni vođa. Braća i sestre su mu se divili, prijatelji ga istovremeno poštivali i pribojavali ga se te bili u stalnom stanju očaranosti njegovim snažnim i vedrim duhom. Bio je prvi koji će se našaliti, zaplesati, zapjevati svoj omiljeni slavonski bećarac, naravno, s lascivnim tekstom i to na sav glas. Dok je on solirao, ekipa oko njega se smijala, nukala ga da nastavi i gledala ga zadivljeno s nemalim osjećajem zavisti. Sjećam se da je na nekom obiteljskom okupljanju, na spomen Frnjina imena, bratić moje mame, zapjevao jednu Frnjinu po kojoj je on u svoje vrijeme bio poznat : „U mog Frnje crveni opanci, lijepe snaše diraju mu jajci, jedan dva, evo ti ga na!“ Za Vendelina i Alojziju to je bilo sablažnjivo. Hodali su selom pognute glave i nikom od stida u oči nisu mogli pogledati. Većina ljudi je istodobno zazirala i bila privučena njegovim snažnim uvjerenjima koja su se nerijetko pokazala pogrešnima i lošima. No Frnja, umjesto da iz tih grešaka izvuče pouku, da ustukne, pokrije se po glavi, na neki samo njemu svojstven, gotovo nadrealan način svoj je stav uvijek je uspijevao nametnuti, često čak i uvjeriti sve da je neupitno u pravu da bi sve okolnosti i svakoga sveo na puku projekciju svojih želja. Tako je bilo i u školi. Učitelj, krupan i iskusan čovjek koji je već zaboravio ono što mnogi njegovi učenici nikada neće spoznati, s teškim neukroćenim obrvama koje su kao nadstrešnica zaklanjale njegov rezignirani pogled, s neočekivanim probuđenim sjajem u očima i zrnom divljenja svjedočio je lakoći kojom je Frnja svladavao školsko gradivo pokoravajući suučenike i tom stranom svoje nadmoćne osobnosti. Alojziji je jako imponirao Frnjin neobičan uspjeh u školi, prizemnoj oronuloj kući, nalik mnogima u miholjevačkoj ravnici. O Frnjinoj nesvakidašnjoj pameti počele su selom kolati priče. Učitelj je predložio Alojziji i Vendelinu da Frnja prijeđe u više razrede jer mu je u svome bilo dosadno. Začas bi riješio zadatke, a ostalo vrijeme je mrmljao sebi u bradu crtajući nešto po bilježnici, a često i zbijajući naglas šale koje su zabavljale ostale đake, sve nekim neusiljenim i zavodljivim šarmom pred kojim bi i strogi iskusni učitelj ostajao razoružan. I tako je Frnja prolazio kroz svoje dječaštvo i ranu mladost, vrlo slično svome ocu, uz lepršavu lakoću postojanja, ali s jednom velikom razlikom. Dok se otac lugar velikog miholjačkog vlastelinstva zadovoljavao slobodom kretanja sjenovitim slavonskim šumama, Frnja je, završivši gimnaziju, želio mnogo više od života, zapravo sve što mu može pružiti, halapljivo, nezasitno i odmah.
        Grofica Štefanija Mailáth rođena Prandau se nakon udaje počela baviti humanitarnim i karitativnim radom kao i mnoge dame njezina ranga. Slijedeći primjer svoje prijateljice koja je u Beču osnovala Đački dom za nadarenu radničku djecu, Štefanija zbog ponosa nije željela ništa manje. Svojim je zalaganjima jednoglasno izabrana na čelno mjesto Centralnog odbora sekcije „Za našu djecu“ koja je djelovala u sklopu Udruge učiteljica kraljevine Hrvatske i Slavonije. Ta udruga je među ostalim djelatnostima široke palete, stipendirala nadarenu djecu iz siromašnih obitelji. Za razliku od moga djeda Andrije kome je sudbina podijelila sasvim drugačije karte i koji je bio unovačen u austrougarsku vojsku, a kasnije i zarobljen u pustopoljinama istočnog ratišta Prvog svjetskog rata, njegov brat Frnja, je zahvaljujući grofici Štefaniji, postao student strojnog inženjerstva u Beču.
            I još jednom se pokazalo da nikada do tada, pa ni od tada ni po čemu nije pripadao, niti će ikada pripadati sredini iz koje je jedva čekao otići da bi se poput feniksa vinuo u neslućene visine i iskusio život kakav je uvijek smatrao da zaslužuje.
        Našavši se jednog sunčanog prijepodneva Beču, uputio se na adresu napisanoj na mirisnom listu papira grofičinim ukrašenim rukopisom. Njegov je dolazak bio unaprijed najavljen. U očevom starom odjelu za nedjeljne mise, pohabanim cipelama i neuglednim koferom u rukama, mladi gospodin Franjo se našao u sjenovitoj ulici platana pred jednom od gradskih palača. Elegantna zgrada u neoklasicističkom stilu bila je u vlasništvu grofičinih prijatelja, također humanitaraca, koji su, nemajući djece, vrata svoje velike i prazne kuće, kao i svojih dobrih srca otvorila talentiranom Franji u kojoj će kao podstanar provesti svoje studijske dane. Njegova nova soba je bila velika kao cijela Fürstova kuća u Miholjcu, čak i veća. Kroz do plafona visoke prozore, sunčane zrake su se probijale krošnjama visokih platana i razigrano iscrtavale šare po brokatnim tapetama i tapeciranom stilskom namještaju. Za prvi puta u životu osjećao je da je stigao kući. Svojom pojavom, visokim i čvrstim stasom, tipično Fürstovskim orlovskim nosom u nesrazmjeru s njegovim veselim pogledom plavih očiju, ležernim i otmjenim ponašanjem plijenio je nekom osobitom karizmom. Način na koji je sjedio u fotelji prekriženih dugih nogu, pokreti kojima se kretao ili lagano ispijao piće odavali su neku urođenu gospodstvenost koja se nije mogla naučiti kod kuće. Sjećam se da smo se u obitelji zavjerenički šalili: „Mora da je Frnja bio nezakoniti sin Đure Maitlátha“, no ta bi ideja brzo padala u vodu čim bi se sjetili stroge, hladne i bez trunke ženstvenog šarma, Alojzije. O detaljima njegovih studentskih dana, za divno čudo o solidno položenim ispitima unatoč silnim noćima provedenim za kartaškim stolovima, brojnim izgubljenim partijama, ali i dobivenim, ne zna se puno. Naučio je imati novaca, lako ga dobivati, ali i gubiti. Mnoge su ga žene voljele, on im je uzvraćao pažnjom, ali ne i ljubavlju. Tako je bilo i s prijateljima. Imao je mnoge poznanike, ali ne i prijatelje. Bio je emocionalni škrtac. A možda i siromah koji nije imao što dati. Nikad se nije ženio, no rijetko je bio sam. Jedna se od mnogih ostavljenih dama pokušala ubiti spektakularnim skokom s balkona njegova stana na prvom katu, ali je po nju sretni slučaj htio da je bila zima i da je napadao duboki snijeg pa je skok bio sve samo ne spektakularan. Jedino što se dogodilo bilo je to da je dama uronila u debelu hrpu snijega iz koje su je svu mokru, razmazane šminke i pokvarene frizure izvlačili slučajni prolaznici. Frnja nije okom trepnuo, već je cijeli događaj mirno promatrao s prozora.
        Kada se vratio s diplomom inženjera dvadeset i neke godine, sada već prošloga stoljeća, dočekao ga je Zagreb koji je tada imao bogat kulturni i noćni život, gotovo bogatiji i raznolikiji nego danas. Kavane u središtu grada bile su pune kao najpopularniji Royal na Trgu i kavana Medulić, ali punom parom su radile i periferijske krčme u kojim su se skupljali kriminalci, prostitutke, kockari, avanturisti, boemi, špijuni i raznovrsni okultisti. U kazalištima su igrale Krležine drame u režiji Branka Gavele i s Titom Strozzijem u glavnoj ulozi. Žene su nosile bubikoff frizuru i pušile iz dugačke cigaršpice, slušao se jazz, a zrakom se širio poslijeratni optimizam. Frnja je bio svoj na svome. Kako bi održavao svoj životni stil, morao se zaposliti. Dobio je namještenje u Tvornici parnih kotlova i svojom ekspertizom, poslovnom spretnosti, ali ništa manje neodoljivim šarmom i srdačnosti kojima je osvajao ljude, ubrzo se uzdizao na ljestvici te je nakon nekog vremena postao njezinim ravnateljem. Iznajmio je stan u kući u neposrednoj blizini kuće moga djeda i skoro svaki dan nenajavljen, kao da se radi o posve normalnoj stvari, dolazio baki na ručak. Moja baka je bila rijetka osoba koja nikako nije padala na njegov površni šarm i to je jasno davala do znanja. No gdje bi Frnja bio da se na svaku nedaću, neugodnost, znak neprijateljstva, ugroze svih vrsta, dao smesti. Sasvim suprotno, takve su ga situacije hranile, davale mu dodatan poticaj, životnu energiju pa ne samo da mu nije bilo neugodno, nego ga je bakino nezadovoljstvo silno zabavljalo. Nevjerojatnim dječačkim šarmom i lakoćom prelazio je preko njezinih zajedljivih opaski, njemu upućenog cinizma i nisi mogao znati radi li se o drskosti, nedostatku bar zrna empatije, neumoljive sebičnosti ili najobičnije gluposti i socijalne nespretnosti. Tu nedoumicu je Frnja tako lijepo znao okrenuti u svoju korist, izazivajući kod ljudi u nekoj mjeri osjećaj krivnje, vlastite zluradosti i gluposti. Moj djed je nastavio njegovati prema svome starijem bratu iste osjećaje koje je imao u djetinjstvu i mladosti i zato je baki preostajalo samo da gunđa sebi u bradu. Baka je znala reći da sve te godine koliko je bio na njezinoj kuhinji, niti jednom djeci nije donio ni kilu jabuka.
        Ne bi to uopće bilo vrijedno spomena, da gospodin Frnja nije običavao na regularnoj bazi, barem jednom u sezoni svakog godišnjeg doba provoditi po tjedan-dva u kockarnicama Baden-Badena odajući se svojoj strasti, jedinoj koja je imala moć nad njime. Ne sjećam se od koga sam u obitelji čula podatak da su mu u jednom od tamošnjih luksuznih hotela znali ime i da ga je uvijek očekivala njegova soba. „Oooo, Willkommen, herr Fürst! Schön Sie wiederzusehen! Ihr Zimmer wartet auf Sie!“ Nije samo recepcioner bio zadovoljan njegovim posjetom. Bilo je tu i nekoliko dama s kojima se Frnja ugodno družio u pauzama između kockarskih seansi. Ako je dobivao, sve bi odmah potrošio na bulumentu svojih sljedbenika ispijajući rijeke šampanjca, na skupe večere, spa tretmane, a kada bi gubio, sve bi to i dalje činio na njihov račun. Nema toga što je Frnju moglo izbaciti iz cipela. I u tome je bila njegova snaga.
        Tako su prolazile godine, ali Frnji ni u jednom času nije palo na pamet da više neće imati puno vremena preispitati svoj „život – igračku“, promijeniti nešto, doprinijeti nečemu, učiniti nešto što će ostaviti nakon njega dublji trag u životima i sjećanjima onih koji su bili usputni dio njegova života. I tko zna, da nije mene koja i sama tražim odgovore, daleke početke meni trasiranih putova puno prije moga vlastitog dijela trajanja, kao i ove priče, vjerojatno bi se zatrla uspomena na Franju Fürsta jer, koliko se zna, djece imao nije.Prije smrti završio je u bolnici. Liječnici su mu strogo zabranjivali da ustaje iz kreveta. Čak ni do toaleta. I kako je bilo za očekivati, zabrana je njemu bila izravan poziv.
        Umro je sjedeći na zahodu. Zlurada sudbina s početka ove priče dobila je svoju zadovoljštinu.
Kažu da je baka rekla: „Umro je kako je i živio“.