Tatine prve zagrebačke jeseni

Hoću li objektivno bilježiti istinu ili ću pokušati zavarati eventualnog čitatelja ili pak samu sebe? Zapravo, koga još zanima istina?! Kako bilo, nastavljam vam pričati dalje. 

 Jednog rujanskog popodneva moja baka po tati Marija, svima znana kao Mara, sjedila je s nekoliko prijateljica u boravku nevelikog stana, s okom i uhom na obližnji minaret skopskog kvarta Bit Pazar. Da ne sjede u dokolici, vezle su, heklale ili plele te razgovarale, a o čemu bi drugom, no o svojim obiteljima i zajedničkim poznanicima. Teme o svjetskoj politici i ekonomiji bile su za njih nevrijedne ženskog druženja „Eh, da smo mi žene na vlasti, sve bi to odmah, još jučer, savršeno riješile.“ Ali teme o ljudskim životima, njihovim sudbinama, planovima, čežnjama, lažima, ljubavima, prevarama, sumnjama, strahovima bile su kudikamo vrijednije njihova vremena i pažnje. Njihov razgovor nikako ne bismo mogli nazvati jeftinim ženskim naklapanjem, da ne kažem tračanjem. Čas u monologu, a mnogo češće u dijalogu, izmjenjivale su među sobom puke i delikatne informacije u gotovo beletrističkoj formi i popraćivale ih analitičkim komentarima. A sve točno po stavkama i u okvirima kako nalaže jedna pjesma engleskog književnika Rudyarda Kiplinga, o šest “poštenih slugu” koji se zovu: tko, što, kada, gdje, zašto i kako. Dakle, pletući i vezući složene uzorke nevjerojatno spretno, plele su i vezenjem ukrašavale, nekad više, nekad manje, svoje i tuđe životne priče, povremeno srčući gutljaj kave ili bakin domaći liker koji je sazrijevao u velikoj tegli punoj višanja i šećera na balkonu i jarkom suncu vrućeg skopskog ljeta, te 1949. godine. Među njima, moja baka Mara je bila najglasnija. O svemu je imala vrlo čvrsto mišljenje i spretnom narodskom elokvencijom, možda još više, talentom za manipulaciju, znala ga nametnuti drugima. Takav stav je i priličio njenom velikom stasu, doduše više u širinu, nego u visinu, njenom društvenom položaju žene uglednog općinskog službenika, i nje same kao knjižničarke gradske knjižnice te majke dvoje uspješne i izvrsno, s naglaskom na izvrsno, odgojene djece. Stariji sin Toma, koji će kasnije postati moj otac, tek što je maturirao cum laude u dvije škole, općoj gimnaziji i srednjoj glazbenoj školi, predmet violina. Pet godina mlađa sestra Borka također je u glazbenoj školi učila klavir no bez nekog većeg entuzijazma, više zbog majčine ambicije. I tako se tog lijenog i vrućeg rujanskog poslijepodneva načela tema o izboru studija i budućeg zvanja djece. Požurile se žene, sve hvatajući i gutajući zrak hvalisati na sav glas: „Moj će ići za elektro- inženjera, moj za građevinskog inženjera i to u Beogradu, moja kći će ići za doktora, moja za učiteljicu,… ekonomija, vanjska trgovina…“ kao da su se natjecale čije će dijete nakon diplome bolje, više i časnije doprinijeti poslijeratnoj izgradnji i ugledu zemlje. Samo je baka Mara šutjela pognute glave ka pletivu, čineći se neprirodno koncentriranom, kao da je taj uzorak, inače poznati kao riža-bod, u tom trenutku bio za nju najvažnija stvar na svijetu. A zapravo, u sebi se tresla od straha i nelagode, od srama. Što da kaže, kad na nju dođe red?! Htjela je pošto poto izbjeći tu temu. U trenu tihe pauze, kada su se sve žene o toj temi već izredale te uperile oči na baku, ona je podigla pogled s pletiva i smireno ih pitala s najšarmantnijim osmjehom koji je u tom trenutku mogla namjestiti: „Želite li još nešto popiti, jeste li ogladnile, da narežem pite?“ „Ma pusti pitu, kakvi bakrači, nego, reci ti nama što će tvoj Toma studirati?“ Baka proguta knedlu, napravi pauzu, duboko uzdahne, no pogleda ih u oči i reče nešto tiše no obično: Upisat će Muzičku akademiju u Zagrebu.“ U sobi nastane tajac. Žene su se pogledavale u nevjerici, sa žaljenjem odmahivale glavom, smišljale za baku utjehu, a potajice se zlurado veselile. „Pa neka … Lijepo je to… Ah, da je živ i zdrav… A, što kažeš, što će onda biti?“ Baka je pokušala ne vrpoljiti se na stolcu, no teško je svladavala nelagodu. Dirnuli su je ondje gdje je najslabija jer…. Uzalud su nagovarali Tomu da upiše nešto konkretno, nešto što će mu omogućiti sigurnu i solidnu egzistenciju. On je i doista, u jednom trenu dubokog intimnog razočaranja u svoju ljubav- glazbu, upisao medicinu na kojoj nije izdržao prve vježbe iz patologije pune razrezanih utroba, crijeva, krvi i smrada. Glazba po bilo koju cijenu, čak i nepomirljivih svađa s tvrdim i nepopustljivim ocem i duboko empatičnom majkom koja, ga nažalost nije razumjela, ali ga je bezrezervno i nježno voljela. “Pa bit će muzikant“, uleti baki u riječ jedna od žena, „čalgadžija!“(turcizam koji je označavao glazbenika, svirača instrumenta za zabavu, muzikanta). 
 Moj tata je čitav život bio visok i krupan dječak, mladić, a kasnije i odrastao čovjek. Imao je broj cipela 50. Cipele su mu uvijek bile pretijesne, hlače, ako su bile kupovne, prekratke, kao i rukavi košulja i sakoa. Za njega nije bilo broja i to ne samo odjeće i obuće….Jednostavno, čovjek nije bio prosječan ni po čemu, sve mjere bile su mu premale.
I tako se jednog kišovitog dana u listopadu 1950. iskrcao iz vlaka na glavnom zagrebačkom kolodvoru s mutnim osjećajem da treba živjeti nekako drugačije. Ne znam kako vama, ali meni je Zagreb oduvijek bio jako tužan u jesen. Stare kuće donjega grada djeluju po kiši zaboravljeno i učmalo. U maglovitoj i sivoj jeseni, Zagreb kao da je grad iz prošlosti s ulicama koje pamte nečije tuđe odavno utihnule korake. I ja sam u svoje doba iz Skopja u Zagreb stigla u jesen i sjećam se da me je upravo takav dočekao. Iako je otada prošlo već 35 jeseni, asocijacija je ostala ista. 
Ali mladom Tomi su i takvi sumorni dani mnogo obećavali. Slušao je uzbuđeno i lakomo njušio jedan drugačiji šum grada ispunjen monotonim kloparanjem plavih tramvaja, uspinjače, špice, glasova kumica na „Malom placu“, automobila i kamiona od Cvjetnog trga, Kaptola, Zrinjevca do Glavnog kolodvora, žamorom ljudi koji izlaze iz kina Balkan i dječjom cikom danju, a noću uzdasima zaljubljenih parova u parku Ribnjak, zviždaljkama prometnika, udarcima ženskih potpetica o zagrebački asfalt i šumom Save negdje na periferiji do koje su ga noge same nosile u dugim šetnjama dok je otkrivao grad. Sva ta zvučna i optička kulisa obećavala je nešto izuzetno, nešto što samo Zagreb može pružiti, mislio je.  U Zagrebu je početkom pedesetih godina bilo 350 829 stanovnika. Počeo se graditi “filmski grad” u Dubravi, a osnovano je i kazalište Gavella. Eksperimentalno se počelo s emitiranjem televizijskog programa iz zagrebačkog studija, a počinje i izgradnja prvih velikih modernističkih stambenih četvrti na južnoj obali Save. Tog je desetljeća počela gradnja TV tornja na Sljemenu, Osnovan je Studentski centar u Savskoj cesti, a 1959. godine počinje izlaziti Večernji list. Na repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta uprizoruju se Williamsova Staklena menažerija i Millerova Smrt trgovačkog putnika u Malom kazalištu davala se Brechtova Majka Hrabrost, Oscar Danon je dirigirao Berliozovu Fantastičnu simfoniju, a u kultnom Glazbenom zavodu pod vodstvom Antonia Janigra Zagrebački Solisti su svirali Bachove suite i Vivaldija. 
Grad se tih godina sve više otvarao prema svijetu. Izlozi knjižara bili su puni novih i uzbudljivih naslova, u prodavaonice ploča stizala je iza crte najpopularnija pop, rock i jazz glazba, jutarnja se kava na prazan želudac prije predavanja ispijala u Kavkazu, Meduliću. Tomi, je takav Zagreb makar i pod kišom, u premalim cipelama koje su propuštale i tankom ogrtaču, bio čaroban. Bila je to ljubav na prvi pogled, velika ljubav koja će s padovima i usponima trajati čitav život. 
Iznajmio je sobu kod neke obitelji u Kozarčevoj ulici. Obitelj je pamtila i bolje dane, no tada si je morala pomoći time što su studentima iznajmljivali sobu sa zajedničkom oporabom kupaonice. Imali su jedinicu kćer, koketnu i priglupu djevojku koja se isti čas zaljubila u novoga stanara kao i u mnoge druge prije njega. Roditelji su u svemu podržavali svoju jedinicu pa tako i u neuzvraćenoj ljubavi prema Tomi. Njega su obasipali pažnjom, kuhali mu, prali mu odjeću i Tomi je doista bilo žao što djevojku ne može zavoljeti. No nakon nekog vremena procijenio je da je krajnji čas da odseli. 
Dobio je sobu u Domu za studente glazbe u Jurjevskoj ulici. Cijele dane je učio i vrijedno vježbao klavir. Od njegove violine, sada na studiju kompozicije nije bilo puno koristi. Redovito je išao na nastavu, a navečer nije propuštao koncerte ni plesnjake u Glazbenom zavodu. Vodila ga je strast prema muzici i ambicija da stvara muziku koja će ostaviti traga, nekome i utjecati na život, koja će se izvoditi u velikim dvoranama s velikim orkestrima i dobrim glazbenicima. Toliko se nadao i očekivao i život mu se toliko zahuktao sa svime oko njega, novim gradom, novim ljudima, novim studijem koji su mu obuzeli čula, duh i um, da mu se činilo kao da je na velikom vrtuljku koji će ga u jednom trenu zbaciti i lansirati u visine ili zakucati u blato ako na vrijeme ne raširi krila. 
No i unatoč mladalačkom entuzijazmu nerijetko je znao biti neutješno sam i osamljen, pun sumnji i zagrebačkih hladnih jeseni, nerijetko praznih džepova i želuca. 
 I tako je prošlo par turbulentnih godina iskušenja Jednog proljetnog dana kada su zagrebački mirisi i šumovi osobito obećavali, našao se kolegom s Akademije u nekom društvu. Kolega, kasnije čuveni hrvatski skladatelj i pedagog, Stanko Horvat je srdačno razgovarao s jednom visokom i vitkom djevojkom crne kratke kose, tamnih očiju i vedrog osmjeha. Djevojka je isijavala nekim jednostavnim samopouzdanjem, gledala ljude ravno u oči i širila oko sebe osjećaj sigurnog zadovoljstva. Ponašala se prijateljski, bez imalo koketnosti poput onih djevojaka koje rastu s braćom. Iako se Toma obično isticao svojom visinom, stasom i lijepim izduženim licem na kojem nisi mogao a ne primijetiti intenzivno plave oči, ona mu nije pridavala osobitu pažnju. Na Tomin upit tko je ona i molbu da ih upozna, Stanko mu je kratko i suho odgovorio: „Moja prva susjeda. Zove se Nada. Studira anglistiku i književnost na Filozofskom. Odrasli smo skupa i mislim da nije za tebe.“ Na te njegove zadnje riječi Tomu prođe jeza. „Zašto to misliš?“ prostrijeli ga pogledom. „Pa“, nešto nesigurnije nastavi Stanko, „vrlo je stroga odgoja i nije cura za zabavu. Niti ne pokušavaj.“ Zbog inata, muškoga ponosa, želje za dokazivanjem ili zbog toga što je Nada, koja će kasnije postati moja majka, od tog susreta usadila u Tomi neki trajni nemir, neku tihu zebnju s kojima se nije znao nositi, nije mu izlazila iz glave. Fiksirao se na slutnju koja ga je obuzela da bi mu ona mogla odagnati taj duboki osjećaj samoće, pomoći mu da nadvlada preosjetljivost na svijet i okolinu te skine maske kojima se štitio od svega novog i nepoznatog. 
Društvo se dogovorilo da se sljedeći dan nađu pred Kinotekom u Kordunskoj ulici kako bi pogledali neki film za koji se tražila karta više. Ne znam detalje kako je Tomo izveo da se od cijele ekipe ispred Kinoteke pojave samo on i Nada. Bila je zbunjena i pitala je: „Pa gdje je društvo?“, na što joj on uzvrati šeretski: „Pa zar ja nisam društvo?“ Ali Nada još dugo nije pala na njegove pokušaje šarma. 
Mnogo godina kasnije pitala sam mamu sjeća li se trenutka u kojem se zaljubila u tatu. Rekla je da se to događalo neprimjetno, bez velikog praska, kroz male pažnje i nježno prijateljstvo, brigu koju su dijelili jedno za drugo, povjeravanjem i polaganim razotkrivanjem. Sjedili su klupi u parku na Rokovom perivoju, on je jeo sendvič koji mu je nosila od kuće, a ona mu prepričavala knjigu koju čita, pričala mu o razmirici s majkom i vicu koji joj je toga dana ispričao brat. Na moje insistiranje, ipak joj s činilo da je presudna mogla biti jedna večer na plesnjaku studenata Muzičke akademije u Glazbenom zavodu. Tata je bio u svom elementu. Zabavljao je ljude, plesao sa svojim kolegicama izoštravajući nespretno i nepromišljeno svoj šarm mladog alfa mužjaka koji se bori za dominantno mjesto u krdu. Bio je jako mlad, neiskusan, u novoj sredini, sa željom da se uklopi, bude prihvaćen i da bude jedan od njih. (Osobno znam da je takve aspiracije kasnije u životu potpuno odbacio, dapače!) Za to vrijeme smjestio je mamu za stol sa svojim starim profesorom zapostavljajući je gotovo cijelu večer. Mama je bila jako tužna. „Oprostite gospođice, vi ne plešete?“ Upitao ju je neki tatin kolega. „Plešem, samo nitko ne dolazi po mene“. „Pa, smijem li ja?“ upita mladić. I tako je mama otplesala dva plesa s tim mladićem čije je lice i ime vrlo brzo i zaboravila. Na kraju druge pjesme, dođe jedna tatina kolegica i šapne mami da je Toma treba. 
Vidjevši da njegova Nada pleše s nekim mladićem, bljesne mu oštro u sljepoočnicama saznanje da je možda pretjerao svojim glupim ponašanjem i jako se prepao da bi je na taj način mogao izgubiti. Znao je da je Nada vrlo samosvjesna i ponosna te alergična na folirante. Kada ih je vidio da plešu, obuzme ga posesivnost i žestoka ljubomora. U tren, kao nikada do tada, postane svjestan ljubavi i čežnjom za pripadanjem. A u glavi mu se svijet okretao kao disko kugla zbog nekoliko u efektu naglo ispijenih žestokih pića na koje nije bio naviknut. Našla ga je u toaletu kako plače i povraća. Čvrsto ju je zagrlio, odnosno naslonio se cijelom težinom na nju, petljajući pijano koliko je voli od prvog trena, svakim danom sve više i da će umrijeti ako i ona ne voli njega. U tom vatrometu osjećaja povremeno je povraćao, a ona mu držala čelo. Mama, koja se nikada nije razbacivala bombastičnim riječima, rekla je da je taj trenutak za nju bio veličanstven. 
A, kada je o tome ispričala i svojoj mami, baka se zagonetno nasmiješila i sutradan ga pozvala na ručak.
Odnos moje bake i tate od toga je ručka, pa do bakinog kraja bio iznenađujuće skladan. Koliko nisu u početku njegove plave oči kojima je otvoreno i pun nade gledao na svijet učas zarobile mamu, toliku su odmah zasjale u zrcalu bakinih pronicljivih. Jednostavno su kliknuli. Dijelili su istu životnu energiju, a najvažnije je bilo to što su, svaki sa svoga pola i na svoj način, upotpunjavali sklad u maminom životu, a kasnije i mom i životu moga brata. Mislim da je temelj toga bilo što je doživljavala tatu ne kao maminog supruga, stranca i obično često nerado prihvaćenog pridošlicu u obitelji, već ga je odmah u svojoj glavi smjestila uz svoju djecu te se kao i za njih brinula, grdila ga, savjetovala. 
Uglavnom, ovo je priča o tome kako su se mama i tata upoznali, zavoljeli i oženili 1957. godine kad se još sušila tinta na njihovim diplomama, godine kada se rodio moj brat i kada je za oboje počeo put kojeg će zajedno, s uzletima i padovima trčati, koračati i došepati do kraja svoga dijela trajanja. Ostalo je povijest čiji sam i ja dio. 

I sretna sam zbog toga.