Zekija

Na rubu grada, na nekadašnjoj deponiji, nakon potresa 26. lipnja 1963. nastalo je veliko romsko naselje Šuto Orizari, poznata Šutka. Od Topane u kojoj je prije živjelo uglavnom romsko stanovništvo, ostala je tek bezlična masa neprepoznatljivog materijala. Nakon potresa većina Roma je odbila živjeti u novim zgradama ne želeći žrtvovati svoj način života i svoj jezik. Stoga su im vlasti dale prostor na kojem su mogli izgraditi kuće kakve su željeli i nastaviti živjeti po svome. Bili su to kućerci sklepani uglavnom od limenih i drvenih ploča između kojih je bio naguran karton kao izolacija. Stanovnicima Šutke je njihova sloboda bila važnija od vode koja teče iz zida, svjetla na stisak dugmeta i kanalizacije pod zemljom s kojima su kuburili sve do novijih dana. Naselje se protezalo na desetak kvadratnih kilometara i imalo je, u doba o kojem vam pričam, oko 22 000 ljudi. Stanovnicima Šutke bio je nedosanjani san imati državnu službu, s plaćom svakog prvog u mjesecu, posao za koji bi im trebala lična karta i osobni identifikacijski broj. Mnogi su bili nezaposleni, mnogi radili „na crno“ , trgovali željezom, švercali svime i svačime uglavnom živeći iz dana u dan. Velika većina je dobivala socijalnu pomoć koja im ne bi dugo potrajala jer bi je odmah potrošili na alkohol i cigarete.“ Kako došlo, tako i ošlo“ , govorili su. Gologuza, bosa i musava djeca trčala su ozarenih osmjeha blatnim ulicama po kojima su izbijale kanalizacijske vode, slavile se svadbe po nekoliko dana, ustajalim smradom smeća razlijegali su se opori zvuci svadbarskih truba i grleni kliktaji poput očajnih vapaja ljudi iz geta i sjenovitih margina. Jednom deponija, uvijek deponija. Šutka kao igralište utopije, gotovo mitsko mjesto koje je nastalo ni iz čega, mjesto vječne samoće, jada i očaja, umiruće mjesto u kojem se rađa mnogo djece, mjesto raspjevane sirotinje koje ni zaborav neće uspjeti zaboraviti. Ispričat ću vam ovu priču koja u meni čuči već pedeset godina, priču koja se sama piše, priču o Zekiji. 
Zekija. Samo ime, bez prezimena. Zekija. Kao Madonna ili Cher. Nikada mi nije palo na pamet da je pitam za prezime. Nikad ga nije ni spomenula. Mislim da nije ni imala osobnu iskaznicu. Bila je jedna od bezprezimene i siromašne mase tih nevjerojatnih ljudi iz Šutke. Jedna iz nevidljive šarene povorke žena koje su svakoga jutra autobusom, vozeći se kao s kraja svijeta, stizale na skopski asfalt kojim su prolazili još pospani čistači ulica, kamioni s opskrbom, otvarale se pekare iz kojih je mirisalo na svježi kruh, cimet s kitnjastih peciva i najfiniji burek na svijetu. Iz prizemnih stanova mirisalo je po svježoj, netom skuhanoj kavi, s radija se čule prve vijesti, a odmah zatim glasovi Dragana Mijalkovskog, Slave Dimitrova i njihovih šlagera sa zadnjeg Skopskog festivala zabavne glazbe 1975., 76. i sljedeće… Prolazile su parkovima pokraj lijepih obiteljskih kuća čiji se sjaj čistih prozora ukrštao s prvim zracima jutarnjeg sunca i stambenih zgrada u čijem su se prizemlju šepurili reklamama nakićeni izlozi. Zvonile su na vrata tih, činilo se, savršenih toplih domova gdje su ih očekivali da im oribaju podove, tepihe, kupaonicu, operu prozore, suđe, ispeglaju dvije mašine rublja. Nerijetko te vrijedne žene ne bi stale s radom do kasnog popodneva za skromnu dnevnicu. I bile su zadovoljne. 
I Zekija je bila je jedna od tih žena. Radila je posao za koji nije trebala lična karta, prezime, osobni identifikacijski broj. Mnogi su imali svoju Zekiju, Mevlidu, Amidu, Arzu koje su redovito, najmanje jednom tjedno, umivene, počešljane i u urednoj odjeći za grad dolazile pospremati tuđe domove. 
Od vremena o kojem vam pričam prošlo je mnogo, i ja sam ostarjela. Sjećanje me uglavnom više i ne služi najbolje. Ali, nepogrešivo pamtim dojmove koje su neke životne situacije ostavile na mene, a dojmovi su čisto subjektivna stvar, fikcija, projekcija želja. U tih skoro deset godina koliko je Zekija bila s nama, rasla sam uz nju, vjerovala joj, povjeravala joj se. Bila mi je poput starije sestre koju sam si uvijek željela. I doista, ne mogu razlučiti radi li se o sjećanjima na dojmove koje je Zekija ostavila na mene ili je doista tako bilo. Ali, ponavljam, koga još zanima istina?! 
Pojavila se jednog proljetnog lijepog jutra na našim vratima na preporuku mamine kolegice s posla. Ja sam joj otvorila vrata i prvo čega se sjećam bio je odbljesak sunca na njezinoj dugoj, kao ugljen crnoj kosi i bunar crnog zlata njezinih bademastih očiju. Vitka i bujna. Bila je vrlo mlada, procijenila sam tek nekoliko godina starija od mene trinaestogodišnjakinje s glavom u oblacima, mene, androginog zbunjenog bića na pragu djevojaštva, djevojčice-djevojke koja nije imala blage veze što će takva sama sa sobom. Zekija je kročila u kuću s takvom sigurnošću kao da se vraća svome domu. Kao da su je njene pohabane no čiste cipele do nas dovele nekim od prije poznatih putova. A mi smo je očekivali. Nas troje smo sjedili na trosjedu, a ona nasuprot nama, u fotelji. Plan je bio da mi razgovaramo s njom, da mi postavljamo pitanja djevojci koja će, ako odlučimo, povremeno boraviti u našem domu. Dakle to mjesto, ta fotelja je trebala predstavljati neki vid ispitaničke klupe. Nas troje, nasuprot nje same. No, zapravo, ispalo je sasvim suprotno – mi smo odgovarali na njezina pitanja. „Prije nego nastavimo s razgovorom, skuhat ću nam kavu“ rekla je poslovno u najboljoj maniri iskusne tajnice. „Vidjet ćete, kuham odličnu kavu.“ Ustala je i uputila se prema kuhinji. Ja sam makinalno krenula za njom, ali je ona samo odmahnula rukom i rekla: „Ne treba, snaći ću se“. Ja sam je naravno poslušala jer jednostavno ta kratka rečenica je bila toliko uvjerljiva da mi nije ostavila prostor za drugačiji manevar. I bila sam potpuno uvjerena da zna gdje stoje šalice, kava i šećer. I nije me razočarala ni tada, ni ikad kasnije. 
Rekla nam je da joj je najvažnije da joj se dopadnemo, a kasnije i da nas prihvati kao svoje, najbliže, i da će samo u tom slučaju ostati raditi kod nas. Podrazumijevalo se da se ona nama odmah dopala jer se uvijek dopadala svima. Ona je poput Prevértove Barbare hodala svijetom očarana širokih ruku dijelila tu svoju očaranost. Bila je ozarena, bila je nasmijana, bila je prostodušna, jednostavna, bez zadnjih misli, bez prešućenih riječi. Govorila je što je mislila i nije manipulirala niti s našim, niti je pokušavala kontrolirati svoje osjećaje. Na njenom licu, kao na slikarskom platnu smjenjivale su se u chiaroscuro tehnici tek dvije emocije, sreća i zadovoljstvo, bol i tuga. Svjetlo ili tama. Nije bilo međusjena, suptilnih prijelaza, nije bilo nadanja, očekivanja, strepnje. Kada je zadovoljila svoju znatiželju o nama, a za to nije trebalo puno vremena, jer, ruku na srce, i nismo bili bog zna kako zanimljivi, počela je pričati o sebi. I nestalo je chiarascura s njezina lica. Lice joj je postalo bezizražajno. Niti jedan mišić da se pokrene, usta su joj se jedva micala i morali smo jako naćuliti uši da je čujemo. Te oči sjaja crnog zlata gledale su tupo, negdje neodređeno, iznad nas. Kao da se uživjela u neku ulogu, pomislih ja, jer sve što je tada rekla činilo mi se potpuno nestvarno. Kao da se radi o priči neke jako tužne mašte. „Bilo mi je trinaest. Tata nije imao posla, nešto bi prodao i odmah sve propio. Mama i ja smo brale karton, sakupljale plastične boce i živjeli smo tako kao mnogi naši ljudi. I sve bi bilo dobro da jednog dana, po običaju pijani tata nije doveo nekog čovjeka s mnogo zlata u ustima, oko vrata, na prstima, s kosom i gustim brkovima namazanim nekim mirisnim uljem koje gotovo da se cijedilo. Nagovarao je tatu da mu dopusti da me povede sa sobom u Italiju. Rekao mu je da ću raditi i slati doma novac, da je to Zapad gdje novac raste na cesti, a ti se samo moraš sagnuti, a ne kao kod nas gdje svi nešto kokošarimo i uvijek ostajemo sirotinja. Rekao je još da će se on osobno potruditi da mi bude dobro, iako ga tata uopće o tome nije pitao, i kada dovoljno zaradim, da ću se vratiti kući. Tata se još malo nećkao, a kad mu je čovjek uvalio manji svežanj novaca, rukovali su se pljunuvši pritom u dlanove da zapečate dogovor. U kombiju je bilo još djevojaka-djevojčica. Neke sam poznavala, neke ne. Bojala sam se, bilo mi je hladno i bila sam gladna. Nakon dugog puta stigli smo u neko mjesto s kamp kućicama, šatorima, jednom sklepanom barakom u kojoj su jedno pored drugog, odvojene tankom daskom bili kuhinja i WC.“ „A gdje je bio taj kamp i što si ti tamo radila?“, upitah ja nestrpljivo. „Negdje na periferiji Trsta. Ujutro bi nas gazda odvezao u grad i vraćao se po nas navečer. A što smo radile?… Pa znaš… Svašta… Prosile smo… kopale po kontejnerima jer tamo na Zapadu ljudi bacaju lijepe i vrijedne stvari koje je gazda kasnije prodavao. Ponekad, navečer su u kamp kućicu u kojoj sam spavala dolazili neki Talijani… i znaš… kako idu te stvari… ali dosta sam i zaradila.“ A ja nisam imala pojma kako idu te stvari, tek me je obuzela jeza i neka zla slutnja. „Ostala bih ja i dulje da se nisam razboljela pa me gazda odlučio vratiti kući. Nije više imao koristi od mene i samo sam ga koštala. Za svaki dan koji nisam radila uzimao mi je od ušteđevine.“ Slušala sam je sa zebnjom otvorenih usta. Činilo mi se kao da gledam neki film. 
„Sada sam posve zdrava. Radim po kućama, dajem tati zaradu, moram, živim s njim, a i bio je jako ljut kada me je gazda vratio kući. Ipak si nešto spremim sa strane. Žene kod kojih radim mi daju odjeću i obuću, ponekad šminku. Ne žalim se, dobro mi je. Samo da se još udam…“ I Zekija uzdahne tako duboko da me je srce zaboljelo. Nekako sam instinktivno osjetila da se unatoč prirodnoj snazi za održanjem teško nosila s osamljenosti. Talijanska avantura, bolest o kojoj nije pričala obilježile su je i stigmatizirale za ljude iz Šutke koja je i sama sazdana od nepojmljivih različitosti. 
Imala je devetnaest godina, a kao da joj je nedostajao još samo jedan dan do vječnosti. Vječnosti u kojoj je stekla snagu da drži bradu iznad mutne vode, da pliva kako najbolje zna i umije i da se unatoč svemu veseli životu. Možda je upravo zbog te nepodnošljive vječnosti egzaltirano isijavala vitalnu energiju i radost života. Ali ja to tada nisam shvaćala.  Srijedom je u kući orilo njezino pjevanje. Glas joj je bio dubok i imao je neku senzualnu rašpu. Dok je brisala prašinu, pjevala je pokretala zavodljivo tijelo. „Hoćeš da te naučim trbušni ples?“, pitala me. Naravno da sam htjela. Groteskno sam oponašala njezine pokrete, ali jedino što je od toga ispalo bilo je da sam tresla još dječjim salastim naslagama na trbuhu. Ona se grleno smijala, a mene je bilo sram. Srijeda je bio dan kada se odvozilo smeće. Nekoliko puta se vraćala prema kanti izazovno se smiješeći smetlarima koji su joj uzbuđeno dobacivali, zviždukali, otvoreno dozivali i nudili se. Ona se ljutila, vikala na njih, nazivala ih pogrdnim imenima sve nekako koketno sjajeći crnim zlatom svojih očiju. 
Naučila me piti kavu, a uz nju sam zapalila i prvu cigaretu u životu. Junački i sa stilom sam izdržala kašalj i nagon za povraćanjem. Osjećala sam se odraslom i uživala biti njezinom povjerenicom. I tako sam uz jednu kavu prvi put čula za Ibraima. 
Ibraim je bio Albanac s adresom u Šutki na koju mu nikada nitko nije pisao. Živio je izopćen od svih jer, i sami izopćeni, ljudi iz Šutke nisu tolerirali tuđu „drugačijost“. U tome su svi ljudi nemilosrdni. Imao je plave oči, „državni posao“ i bio za Zekiju neodoljiv. Upoznali su se na jednoj svadbi. Još iste večeri ju je odveo u svoju straćaru na rubu naselja koje je i samo bilo onkraj civilizacije, na blatnom ili prašnjavom brisanom prostoru nakon koje se protezalo jedno veliko ništa, pustopoljina kojom su vitlali vjetrovi. I vodili su ljubav nakon čega ona više nikad nije bila sama ni osamljena. Jedan drugome su ispunili žareću prazninu u nutrini kojoj nisu znali doskočiti. Oboje su živjeli stanje esencijalna tuge, izgubljenosti i osamljenosti zbog nepripadanja. Oboje su bili izopćenici iz svojih sredina. Rijetko tko uspije takvo stanje pretvoriti u herojske, romantične, veličanstvene, čak i trijumfalne epizode života u otuđenosti, ali one su u biti samo pokušaji nadilaženja tuge. Ibraim i Zekija su bili osamljeni i tužni ljudi kojima je zajedno bilo lakše progurati kroz dan. 
Preselila se k njemu bez svadbe, gotovo bez pozdrava. I veselila se životu, a najviše svom još nerođenom djetetu. Ja sam u međuvremenu postala okupirana svojim gimnazijskim danima, svojim ludim sedamdesetim i minula me je opsjednutost Zekijom. Naše su se kave prorijedile možda zato jer mi ona u pričama iz svoga života više nije imala ponuditi nešto zanimljivo, ili zbog mene kojoj se počeo burno događati vlastiti život. Od vitke i bujne Zekije otrovna pogleda i grlene pjesme, sada je srijedom k nama dolazila Zekija s, od briga urezanim, borama na čelu, otupljena pogleda kao nekada dok je pričala o životu u Trstu. „Znaš, rekli su mi da ne mogu imati djecu… ona bolest…“ „Ma daj, sigurna sam da ćeš postati mama i bit ćeš predivna mama“, tješila sam je.“ No, nikada nije. Na putu prema nama, uvijek bi zastala kraj ograde dječjeg vrtića, držala se čvrsto za željezne šipke ne primjećujući u grču utrnule bijele šake i sneno promatrala djecu u dvorištu. Dozivala ih i nudila slatkišima i milovala po glavicama provlačeći ruku kroz uski prorez ograde. Stanje blaženstva prekidale su vrtićke tete koje su je grubo s psovkama tjerale nazivajući je prljavom Cigankom i prijetnjama da će zvati policiju. Zekija bi se trgnula kao iz transa, odmakla se od ograde i pognute glave nastavila svoj put. Osvrćući se, gledala je kako tete djeci otimaju slatkiše i bacaju ih u smeće. Dječji plač joj je odzvanjao u ušima do kasno u noć. 
A kada je Ibraim je ostao bez posla, nisam je više nikada čula pjevati, a bore na čelu su postale dublje. „ I što radi dok si ti na poslu?“ „Po cijele dane pušta zmajeve od papira“, rekla je i duboko uzdahnula. 
Jednom sam je nakon posla autom odvela kući. „Gledaj“, reče Zekija s pogledom u daljinu koji je zračio gotovo blaženom smirenošću. Sliku koju sam ugledala pamtim u detalje i danas dok vam ovo pričam. Vidjela sam pogrbljena prerano ostarjela čovjeka na onom brisanom prostru na kraju svijeta kojim su i za lijepa dana nekim čudom puhali vjetrovi. Vidjela sam ga samog u središtu ničega s pogledom uprtim u prašnjavo nebo kojim na vjetru pleše nevješto izrađeni šareni zmaj. Čula sam fijuk vjetra i klepet krila papirnatog zmaja, a onda, muk i apsolutnu tišinu. 
Te sam jeseni otišla u Zagreb i nikada više nisam vidjela Zekiju. Ali za vjetrovita vremena često mi sijevnu pred očima neke nadrealne slike iz prošlosti, dvoje ljudi koji negdje u daljini usred praznog prostora puštaju u nebo papirnate zmajeve. Igraju se na nebu s vjetrom pa se vinu poput ptice, slobodni i sretni.