Moj djed

Moj djed bio je jako sladak čovjek. Neobičan opis za starca. A doista ta riječ opisuje moja zadnja sjećanja na njega. Bilo mi je desetak kada je umro. I sjećam se da je cijela obitelj uvijek za njega govorila da je „tako sladak i drag“. Ja sam to tada povezivala sa slikom lutkice Maje na stranici „Obucite Maju“ iz Politikinog zabavnika koji sam svakog petka željno iščekivala ispred kvartovskog kioska. Bila je to slika slatke bebe u sjedećem položaju, ćelavog tjemena i nestašnim pramenovima na zaliscima, mliječno plavih očiju i začuđena pogleda. Na sebi je imala samo pelene. Pokraj Maje bile su ilustracije haljinica, suknjica, majica, hlačica, cipelica koji su imale sa strane krilca i kojima je trebalo izrezane sličice odjevnih predmeta pričvrstiti na izrezanu sličicu Maje. Bio je to čitav poduhvat. Najprije izrezivanje sličica pa usklađivanje modnih kombinacija. Sličica Maje iz Politikinog zabavnika je u meni izazivala iste osjećaje kao tada moj djed. Možda zato što je imao istu frizuru kao Maja? Bio je ćelav, s ponešto kose sa strane. Ili možda zbog tog mliječnog pogleda kao u bebe, u njegovom slučaju katarakta zbog kojeg se činilo da začuđenog promatra svijet oko sebe kao da ga vidi prvi puta. Ali, nažalost, zapravo je je tako i bilo. Imao je teži oblik Alzheimera. Osim bake, nikog nije prepoznavao. Prepoznavao je samo svoje stare osjećaje prema nama ostalima. Mi smo se unuci silno zabavljali i stalno ga ispitivali „tko sam ja tebi?“, a on je uvijek spremno nježno odgovarao: „pa ti si moja“. Na takav odgovor ostajali smo pomalo razočarani jer smo očekivali nešto smiješno, ali zapravo smo bili umireni jer smo se doista osjećali njegovima, a on naš. Baka se ljutila i vikala „ne radite norca iz njega“, oblačeći ga svakog jutra u čiste košulje, ispeglane hlače i tople prsluke, baš kao i ja Maju. Kada ga je jednom i mama pitala: „tata, tko sam ja tebi?“, on ju je gledao svojim mliječnim očima i odgovarao kao i obično, „pa ti si moja“. „Ali tata“, insistirala je mama ne mogavši se pomiriti, „ja sam tvoja Nada, tvoja kći!“ Mliječni pogled zakrili tamni oblak i namršti mu se čelo: „Ne, ti nisi moja Nada, moja Nada je mlada i lijepa! “ Mi smo naravno prasnuli u glupi smijeh, a niz mamino lice na kojem su se javljale prve bore, slila se suza. Nas djecu je silno zabavljalo kad bi onako u pidžami i cipelama stavio šešir na glavu, uzeo svoju staru aktovku i izašao na ulicu uputivši se u nepoznato. Baka je ostavljala kuhanje ručka za cijelu obitelj i trčala za njim. Ne misleći na nikog osim na svoju igru, djeca itekako mogu biti okrutna. Mi unuci, osobito oni stariji, poticali su te djedove izlaske u pidžami na ulicu. “Gospodne Fürst, ovaj čas su javili da je na hrvatsko-mađarskoj granici zapela pošiljka. Morate to odmah srediti“, hihotali bi se i glumatali. Djed bi se sav zacrvenio, uzvrpoljio po sobi, nešto tražio po ormaru. Govorio je da traži svoj kofer i šešir i da hitno mora na put. Baka nas je grdila, tjerala iz sobe i dugo ga milovala po rukama i ćelavoj glavi dok se nije smirio i dopustio da ga smjesti ponovo u krevet. A kad nas je prestao prepoznavati, nije nestala njegova dobrota, obziri, empatija i neki njemu urođeni nježan odnos prema svima, ne samo nama ukućanima. Znao nas je zaštitnički pokrivati novinskim papirom, jako bi se uznemirio kada bi smo se svađali i podizali glas i zbunjeno ponavljao „pa nemojte mili, sve će biti dobro“. Znao je satima sjediti ispred prozora, činilo se, silno zamišljen. Taj njegov mir ulijevao mi je strahopoštovanje. Umro je tiho i mirno u svom krevetu jednog dana kada smo mi unuci bili osobito „zločesti“ i bučni. Moj djed Andrija je bio drugo od jedanaestero djece Vendelina i Alojzije Fürst. Bio je potomak generacija dunavskih riječnih ribara koje je neumitna sudbina dovela do Apatina. Sljedeći tragove prezimena u arhivima, apatinskim crkvenim knjigama rođenih i umrlih, moja sestrična pronašla je izvjesnog Laurentiusa Fürsta rođenog 1714. i žene mu Eve vjenčanih 1739. u mjestu Jagstkreis, u općini Abtsgmünd njemačke države Baden-Württemberg. Pojavljuju se u popisu građana Apatina u razdoblju 1750-1825. Sljedeće otkriće iz prašnjavih knjiga bilo je zahvaljujući jednoj ljubaznoj gospođi iz Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba koja nam je pomogla doći do podatka da je praprapradjed Nikolaus Fürst vjenčao Elizabeth Krömmer 1.9.1835 u Apatinu. Imali su sedmero djece i Johhan naš prapradjed bio je rođen 18.10.1840 kao njihovo treće dijete. Činjenica da su moji predci, kolonizirani Nijemci s Rajne pripadali apatinskom ribarskom i lađarskom cehu s pravom rada na Dunavu od Mohača do Oršave, baš tako, uvijek mi se činila više fikcionalnom nego dokumentarnom. Kao da je ispala iz nekog avanturističkog vikend romana. Međutim, ono što se zasigurno u obitelji znalo, mom pradjedu Vendelinu bili su mrski od dunavske vode stalno smežurani i od alaskih mreža izranjeni dlanovi te se on uputio, ovaj put, za razliku od svojih predaka, uzvodno i skrasio se u Donjem Miholjcu na Dravi. Ipak, zov rijeke bio mu je u krvi. Činilo se da nije bio osobito poduzetan, ni ambiciozan. Zato je smatrao velikom srećom postati lugarom na imanjima grofa Mailáth. Grof Đuro Mailáth von Székhelya, mađarski političar i župan Baranjske županije oženio je groficu Štefaniju rođenu Prandau, nasljednicu velikog miholjačkog vlastelinstva bogatog hrastovim šumama i lovištem te plodnom zemljom. Pradjed je živio lagodnim bećarskim životom, zadovoljan skromnim i jednostavnim životom pod okriljem zaštite svoga gospodara. U miholjačkoj krčmi „Lovac“ kamo je često zalazio, moj je pradjed upoznao mladu Alojziju Poljanec koja je iz rodnog Tuhlja došla kao ispomoć u krčmu svojoj teti udatoj u Slavoniji. Alojzija je bila visoka, mršava, vrlo stroga i vrlo pobožna. Oblačila je do grla zakopčane tamne haljine koje su isticale sjaj lanca s velikim srebrnim križem. Taj njen stav nije pridonosio ni atmosferi, a ni poslovanju jedne lokalne krčme. S nikim se nije upuštala u razgovor. Kretala se krčmom poput neke prikaze, kao da je lebdjela onako mršava, visoka i izuzetno blijede puti. Gostima krčme su od njezine pojave prolazili žmarci. Zaszirali su od te gotovo bizarne djevojke. Ali, iz nekog neobjašnjivog razloga, ne i moj pradjed Vendelin. Na nijednu njegiovu riječ nije reagirala ni jednim pomaknutim mišićem na izduženom licu, a kamo li makar i blijedim osmijehom na neku njegovu šalu, ako ćemo pravo, koje najvjerojatnije nisu ni bile smiješne. Nije ga gledala u oči, nezainteresirano ga je posluživala, uvijek isto, tanjur gulaša i pola čaše vina sa soda-vodom. A on bi se nekako uvijek našao u njezinoj blizini. Sjedio uz nju u istoj klupi na nedjeljnim misama, stajao je iza nje u redu za ispovijed ili u dućanu mješovite robe. Kamo god se okrenula, tu je bio taj onizak mlad čovjek, moćnih brkova ispod orlovskog nosa i glatko zalizane tamne kose, uvijek uredan i nadasve pristojan. Potajice ga je promatrala iza zavjese kada se kočoperio ispred krčme obučen u lugarsko odijelo s kicoški na glavi nakrivljenim zeleni šeširom od čoje i puškom nonšalantno obješenom preko ramena. Samo tada bi joj se usne ovlaš iskrivile u nešto što se nikako ne bi moglo nazvati osmijehom, već grčevitim trzajem mišića koji se ponavljao bez udjela njezine volje. Jadnica je bila okovana svim obzirima, dužnostima, pravilima i iracionalnim strahovima svijeta koji su ju sve jače pritiskali. I tako, dan za danom, navikavala se na njegovu prisutnost, primjećivala njegovu lakoću postojanja, njegovu jednostavnu narav, koju je brusio provodeći vrijeme kao lugar pod vedrim nebom i sjenovitim krošnjama slavonskih šuma. Malo po malo je popuštala pred njegovom prostom vedrinom, prestala je uzmicati i dozvoljavala mu da joj se približava mišjim koracima.

Vjenčali su se 1886. Brak im je bio solidan, On je često duže vrijeme izbivao iz kuće brinući za veliko područje vlastelinstva. Kada bih se vraćao, obično bi ga dočekivalo novorođenče, a tu vijest je lijepim i ukrašenim rukopisom zapisivao u svoj dnevnik koji je ostao kao vrijedno nasljeđe u obitelji: „I opet se rodilo još jedno dijete.“ I tako jedanaest puta. Moj djed je bio drugi po redu. Jedna plaća, a velika obitelj. Događalo se da izmoreni plakanjem zaspu i gladni. Alojzija je prihvaćala život poput fanatika, pokajnički i prihvaćala sve što se događa kao božju volju. Često u kući nije bilo mlijeka, kao ni šećera za čaj, a Alojzija bi govorila djeci: miješaj sine, miješaj, otopit će se i bit će slađi.“ I oni su žličicom miješali i miješali tako dugo dok majčina sugestija ne bi postala stvarnost. Što zbog svoje naravi, što zbog teškog života, prema djeci je bila stroga, na mahove i okrutna. Kada bi bili nemirni, kada bi nešto slomili, kada bi se međusobno posvađali, kada bi se isprljali, kada bi dobili lošu ocjenu u školi, uglavnom u svakoj prilici, kažnjavala bi ih inkvizicijskim milosrđem smatrajući da su se ogriješili o njezina Boga. Strepili bi pred njom i bili manji od makova zrna oslovljavajući tiho s „majčice“ i s Vi. Vrlo brzo su napuštali jedan za drugim roditeljski dom. Kćerke bi se udavale za prve prosce i odseljavale diljem Hrvatske, braća odlazila trbuhom za kruhom, a neki, kao moj djed u rat, 1. Svjetski rat.

Moj djed Andrija imao je osamnaest godina kada je iz gimnazijskih klupa unovačen u austrougarsku vojsku. Rat ga je odveo na Istočno bojište gdje je, hvala bogu, vrlo brzo bio zarobljen i zahvaljujući tome, možda i ostao živ. Jednog dana u logor s austrougarskim zarobljenicima, došla je neka ukrajinska grofica i od upravnika tražila da joj ustupi nekoliko zarobljenika za rad na njezinom obližnjem vlastelinstvu jer je rat desetkovao njezine ljude. Upravnik logora poredao je zatvorenike i rekao grofici da ih sama odabere. Djed nam je s ponosnim sjajem u očima pričao da je dva puta prošla kraj njega, dobro ga odmjerila i pokazala u njega prstom. „Ovoga želim“. I tako ga je igra sudbine u liku jedne sredovječne, no dobrodržeće ukrajinske grofice spasila od logoraškog života. Iako djed nikada nije rekao ništa više od te puke informacije, baka, iz meni tada nejasnoh razloga nije voljela kada bi se začela ta tema. Mrštila bi se i demonstrativno lupajući posuđem, prekidala razgovore i kupila tanjure sa stola nakon ručka oko kojeg smo sjedili i slušali djedove priče. Moj tata, ujak, a i stariji brat su djeda tapšali po ramenu i govorili: „Svaka ti čast, majstore!“, a ja sam ga zamišljala kao majstora s alatom u ruci.

U ratu je Andrija od mladića postao muškarac. Žilavi mišići nosili su visoki stas naviknut na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. Na licu obraslom bradom isticali su se orlovski nos i ugljenaste oči, tako crne da su sjajile. Nakon potpisivanja nekoliko mirovnih sporazuma ali i nastavka besmislenog produljenja ratnih operacija, djed je odlučilo da je bilo dosta „majstoriranja“ kod grofice i odlučio se za bijeg i pješice, u stočnim vagonima vlaka, konjskim kolima krenuo kući. Nakon 2-3 mjeseci teškog putovanja koji zavređuje posebnu priču, stigao je u Zagreb i odlučio u njemu ostati. Kojim redoslijedom su se od tada stvari u njegovom životu događale, to ne znam. Ali mladi je Andrija odlučio nikada više ne biti gladan, niti siromašan. Upravo nam je tako rekao. I to je meni u tom trenutku zazvučalo vrlo snažno, a scena je bila gotovo filmična. Baš poput Scarlett OˊHare u „Prohujalo s vihorom“: As God is my witness, I swear I`ll never be hungry again! Danju je radio što god bi se nudilo, na gradilištu, u pilani, u prodavaonicama kao pomoćni radnik, u tvornici parnih kotlova kao radnik na traci, ali zanimljivo je da je u svakoj prilici znao pronaći način da se dopadne svom poslodavcu, zaradi više, dobije bolju priliku. Živio je više nego skromno i štedio je svaki zarađeni novčić. Kada je oženio baku, bilo mu je blizu četrdeset, za vjenčani dar kupio joj je kuću na lijepom mjestu u Zagrebu koju je baka sama izabrala i u kojoj smo se rodili i mi, unuci. Navodno je imao veliku željeznariju, vozio je jedan od rijetkih automobila koji su tada prometovali zagrebačkim ulicama, bio je partner u velikoj firmi koja je trgovala sa željezom. No s Drugim svjetskim ratom sve je to, osim kuće pomalo nestajalo. Nakon rata nastavio je raditi ono što je najbolje znao; trgovati. Postao je trgovački putnik. Život je provodio po nezagrijanim vlakovima, prljavim prenoćištima i nerijetko se vraćao kući neobavljena posla i bez zarade. Da bi se prehranili baka je prodavala svoj nakit, a mama je uvijek govorila da je imala jako sretno djetinjstvo. Baka je gospodarila kućom čvrste i spretne ruke i sve je funkcioniralo. Kada je otišao u mirovinu, razbolio se. Dobio je karcinom želuca i preživio ga uz tri teške operacije jedna za drugom. U obitelji se pričalo da je njegova Alzheimerova bolest bila posljedica silnih anestezija u odmakloj dobi. Umro je nakon što su se djeca sa svojim obiteljima rasijali po svijetu, u svom krevetu, potpuno miran, kao u snu. Baka se klela da je se ovlaš nasmiješio prije zadnjeg udisaja.