Natalija

Bilo je to prije puno godina, a ja mlada i neiskusna profesorica. Hodajući prema oglasnoj ploči na koju su se na list papira pričvršćenim pribadačom upisivali studenti za moj izborni kolegij, s nadom sam očekivala da neće biti dovoljno zainteresiranih da se kolegij održi. Moje neoduševljenje tim kolegijem temeljilo se na silabusu koji je predviđao da se u samo jedan semestar sažme nešto što sam s ljubavlju i akribično studirala. Puno posla nizašto, a da ne govorim da je to bio znanstveno i pedagoški posve jalov posao, a prema meni pa i studentima gotovo nefer. Zašto to kažem? Jurila bih kroz gradivo burlesknom brzinom, da bih nakon sat i pol bila posve iscrpljena. Vrtjelo mi se u glavi od bujice izgovorenih riječi, od vlastitog, na mahove, kreštavog glasa i iritantnog govora koji uopće nisam prepoznavala, dahtanja, a sve bi počinjalo trzanjem glave, žmirkanjem, šmrcanjem kao da imam, bože mi prosti, Tourettov sindrom. Boljela me ruka od silnog pisanja po ploči, kao da mi je o tome ovisio život, osjećala sam se kao likovi u filmu “Konje ubijaju, zar ne?”. Ni studenti nisu bolje prolazili. Zadavala sam im iz sata u sat velike zadaće, kako bi se gradivo stiglo proći, koje naravno nisu bile dobro napisane ili najčešće nisu bile napisane uopće. Već sljedeći sat se moralo nastaviti dalje i tako smo napredovali, a zapravo smo se kao hrčci vrtjeli u kolutu koji nas, da se blago izrazim, nije daleko odvodio. Zapravo, nikamo! Uzalud sam predlagala da se od tog kolegija ili odustane, ili da ga se produži bar na još jedan semestar, ali kako to obično biva sa zadanim satnicama, nužnim programima, ambicioznim planovima, razrađenim hodogramima, razlikovnim modulima, kitnjastim silabusima i kurikulima, moj prijedlog je bio isti čas odbačen kao nemogući za sustav, tvrd i doživotno zadan. Čovjek se mora prilagođavati… Ma što prilagođavati (?!)…, podčiniti računalnom sustavu – tom distopijskom Big brotheru. 
 Strepila sam od prvog sata znajući što me čeka. Nervozna i nabrijana ušla sam u učionicu u kojoj je već sjedilo desetak studenata, možda i manje. Bilo je kasno popodnevno lijeno doba, oko 17 sati i mrak se već zavjerenički uvlačio među bijele zidove. Prije nego li sam upalila svijetlo, promotrila sam dobro svoje buduće supatnike koji su se opušteno igrali mobitelom, pospano gledali neodređeno kroz prozor, jedan je jeo sendvič u čemu ga moj dolazak nije ni najmanje smeo i čekali da vide jesu li se zeznuli što su upisali baš ovaj izborni kolegij. U tom šušuru i sumraku isticala poput krijesnice jedna djevojka koja je sama sjedila u prvoj klupi jer su se svi, kao i obično, nagurali u zadnji red. Izdvajala se kako fizički, sama u prvome redu, tako i svojom energijom. Smireno me je promatrala vrlo pažljivo, ciljajući me pogledom ravno u oči. Oko usana joj je titrao odobravajući osmjeh, bar sam ga ja tako protumačila. Mogao je biti i podsmješljiv i ciničan, ali mi je nešto utješno govorilo da nije. Ispred sebe, na klupu je uredno složila bilježnicu, penkalu i udžbenik s vježbenicom. Ispostavilo se da nitko od studenata nije kopirao zadane nastavne materijale, da se nitko nije pripremio za sat, osim Natalije. Tako je rekla da se zove. Natalija Horvat. Poput školskog primjera klišeja, nisam mogla ne primijetiti njezin staromodni stil oblačenja. Zapravo i time se isticala tog popodneva među studentima s poderanim trapericama, starkama u boji, pripijenim majicama, različitim dezenima, nerijetko i onim divljih mačaka, studenticama s pomno nanesenom jakom šminkom i velikim okruglim ringovima na ušima. Doimali su se poput šake rasutih klikera, a među njima – Natalija. Sva u crnom, u suknji kao bez kroja do gležnja, džemperu za pokrivanje. Jedina ženstvena naznaka bio je mali bijeli okovratnik koji se gubio kao utopljenik u grču ispod prevelikog džempera, skupa s njezinim krhkim tijelom. Cipele su bile muške, zapravo dizajn cipela kakve smo nekada nazivali ortopedskim. Kosu je čvrsto skupila u rep, a na blijedome licu su se isticale velike naočale s crnim okvirom. Sjaj zlatnoga lančića s križem koji je izvirivao sramežljivo ispod svog tog crnila, imao je sasvim suprotan učinak; dodatno je isticao posvemašnji dojam asketske samozatajnosti. Ali jače od sjaja zlata na crnom džemperu, isijavala je iz cijelog njezinog bića neka božanska smirenost koja je vrlo brzo prešla i na mene i ja sam doista osjetila kako niz vrat, ispod košulje i kroz nogavice hlača postupno istječe sva moja tjeskoba, kap po kap i nestaje u procjepima između parketa na škripavu podu. Čulima budno slijedim njezine zadnje tragove koji se još malo zadržavaju na rubu procjepa ispucanih parketa u sobi A 302 na 3. katu Filozofskog fakulteta, da bi u sljedećem trenu nestali u mraku zajedno sa sitnim ostacima pojedenih sendviča, mrvicama gumica za brisanje, prašinom od krede i vidljivim i nevidljivim tragovima otisaka i mirisa mnogih sadašnjih i prošlih studenata. 
Vrijeme je proteklo neprimjetno. Za čudo božje, ugodno. Ovog puta nisam kao bez duše sprintala kroz gradivo, nisam duboko uzdisala, mahala rukama i kreštala glasom. Bila sam uvjerena da se osim sutona, nad učionicom i svima nama nadvio nekakav nestvarni mir usred kojeg je bilo Natalijino svjetlosno tijelo sefirotske strukture i emaniralo neku onkrajnu energiju. 
 Nakon nastave informirala sam ih o terminu konzultacija koje sam morala održavati i obično bih birala neko doba-nedoba s pretpostavkom da mi nitko od studenata neće doći i ja ću ranije otići kući. Odlučila sam se lukavo za kasniji termin u svojem kabinetu odmah nakon nastave, znači od 19:00-20:00 prije samog zatvaranja fakulteta. Pozdravila sam ih i izašla iz učionice. Hodnici fakulteta su već bili poluprazni. Negdje u daljini odzvanjao bi još poneki glas, spremačice su čistile učionice, gasile svjetla i zatvarale vrata. Ušla sam u kabinet i upalila noćnu svjetiljku na svome stolu. Htjela sam prije odlaska obaviti još jedan telefonski razgovor kad čujem kucanje na vratima. 
 „Naprijed!“ Ništa. Ponovo tišina. „Naprijed!”, ponovim ja glasnije. Kao u nekom slow motionu vrata se počeše otvarati uz neku neugodnu škripu koju do tada nisam primjećivala, i na njima se pojavi tamna silueta Natalije. 
„Oprostite, je li slobodno?“ 
 „Izvolite Natalija, uđite. Jeste li trebali nešto?“ 
 „Paaa….“, nesigurno izusti Natalija, „došla sam na konzultacije“. 
 Meni samo što slušalica telefona nije ispala iz ruke, ali sam se u trenu pribrala. Nakon prvog sata, uopće prvog susreta, netko želi konzultacije i to u pola osam navečer. „Nisam to dobro smislila“, pomislila sam. 
„Izvolite, sjednite“ pokažem joj rukom na stolicu nasuprot meni. Sjela je, i počela polako odlagati svoju torbu, kaput, kišobran i knjige koje je držala u rukama. Kretnje su joj bile spore, ali sigurne. Nije se dala smesti, baš kao netko tko točno zna što želi i to radi prema svome nahođenju, dinamici, uvjerenju. A ja sam strpljivo čekala i gledala je zaintrigirana ovim neočekivanim slijedom događaja. Kada je smjestila svoje stvari, konačno je usmjerila pozornost na mene. 
 „Znate, profesorice…“, tu napravi jednu dužu stanku koju poprati diskretnim uzdahom i koji je svoj toj, u najmanju ruku, čudnoj situaciji dao neku dramatsku napetost. „Meni je jako važno da što brže i što bolje naučim makedonski.“ 
 Nisam odmah ništa odgovorila jer mi se činilo da će nastaviti s objašnjenjem zašto joj je važno da brzo i dobro nauči makedonski. Jer, ruku na srce, i danas nakon 35 godina staža lektorice makedonskoga jezika, nikome to nije bilo tako važno kao, činilo se u tom trenutku, Nataliji. I uvijek kad u kabinetu upalim stolnu lampu koja svojim lijenim svjetlom slika sjene i obrise po uredno poslaganim knjigama na policama, dođe mi pred oči samopouzdan i plah lik Natalije. Osjetila sam da je na mene red da nešto kažem. 
 „Drago mi je to čuti i pomoći ću Vam u tome, samo ne znam koliko satnica i kurikulum ovoga kolegija to omogućava. Nažalost, za njega je predviđena osnovna razina gramatike i sporazumijevanja.“ I ponovno me obuzme ona nelagoda da s ovim kolegijem neću postići to što želim, da neću dovoljno učiniti za Nataliju koja tako jako želi naučiti makedonski. 
 „A, ako smijem pitati“, usudih se reći nenaviknuta na ovakve, gotovo ekscesne situacije, „postoji li neki određeni razlog tome?“ Ona se zagleda u mene, opet napravi stanku te reče svečano: „Vrlo brzo odlazim u Makedoniju gdje ću se zamonašiti u jednom manastiru.” 
Sada sam ja napravila pauzu jer mi je trebalo malo vremena da procesiram tu informaciju, toliko neobičnu, neočekivanu, gotovo fikcijsku. Koliko moraju biti čudesni putevi božji da studentica Natalija Horvat iz Zagreba postane monahinja u pravoslavnom manastiru u Makedoniji?!“ Ono što sam osjetila nije bilo toliko ni čuđenje ni iznenađenje, već ponos da prisustvujem nečemu tako čudesnome, tako velikom, mnogo većem od životnih odluka s kojima se suočava većina ljudi koje poznajem – da se zaposlim ili nastavim studirati, da prestanem pušiti odmah ili od sljedećeg ponedjeljka, da odem na skijanje u Austriju ili Italiju, da postanem vegetarijanac ili ne, da rodim prije tridesete ili dok se ne dokažem na poslu, da odbrusim šefu ili da pognem glavu…? Sa svim ovim dilemama sam se mogla poistovjetiti, ali, priznajem, ne i s odlukom koju je o svome životu donijela ta mlada i krhka djevojka. Zna li ona uopće što čini i kakve mogu biti posljedice, odakle zna je li spremna za jedan tako veliki korak – odreći se oca i majke, braće i sestara, svega zemaljskoga. Što na to kažu njezini roditelji, ne boji li se, zašto se ne zaredi, ako je već dobila poziv, u Hrvatskoj ili nekoj katoličkoj zemlji, zašto baš u pravoslavnoj Makedoniji…? Glavom su mi sijevala pitanja na koja nisam imala ni približan odgovor. Trebala sam nešto reći, ali nisam znala što. Očekuje li se uopće i što točno od mene da kažem? Činilo mi se da bi bilo neumjesno reći išta. Na primjer, kada bih rekla: „Baš lijepo, čestitam“, što bi to uopće značilo? Što je lijepo u tome napustiti sve poznato, dom, roditelje, rodni grad, zemlju, jezik, kulturu? U tome sam i sama imala nekog iskustva i osjetila sam kako je ne osjećati se kod kuće u vlastitom domu, no nije sada riječ o meni! Na čemu da joj čestitam? Na tome da će se tako mlada dobrovoljno zatvoriti među tamne i visoke zidove od kojih se ne vidi nebo, a s druge strane, što ja znam o tome i odakle mi pravo bilo što komentirati? Odjednom su se uloge zamijenile; na jednoj strani kabineta sjedila sam ja, zbunjena, neiskusna profesorica i vrpoljila se na stolcu dok su mi se ruke znojile, a s druge devetnaestogodišnja studentica, poput stijene smirena pogleda duboko okrenuta u sebe i s čvrstom vjerom u Boga i samu sebe kada je u božjim rukama. 
 Natalija je primijetila moju zbunjenu šutnju i nelagodu te započela svoju priču. 
„Mama je Ruskinja iz Moskve, a tata i cijela njegova obitelj su generacijama Zagrepčani, purgeri“, reče i pritom se nasmiješi. „Upoznali su se na zajedničkom studiju u Moskvi, zaljubili i došli nakon diplome u Zagreb kao mladi bračni par.” 
 Natalija je bila dijete zagrebačkog asfalta, rođena u centru grada i sa zanimanjima potpuno istim kao i kod svih njezinih vršnjaka. Klizala se i kupala na Šalati, sanjkala u Jelenovcu ili na Cmroku, subotom s mamom išla na Dolac, vozila se 3 tramvajske stanice do glazbene škole “Markovac” na Džamiji, završila gimnazju u Križanićevoj, za vikende išla s društvom u “Saloon”, kupovala u dućanima na Ilici, ljubila se s prvim dečkom na klupicama Tuškanca. 
 “Cijelo vrijeme kao da se sve to događalo nekom drugom, a ja sam kao izdvojen kroj od sebe same promatrala s neke distance. Nešto mi je strašno nedostajalo. I kako je vrijeme promicalo, praznina je postajala sve veća i veća i prijetila me progutati. Nisam znala kako iz svoje pretijesne kože, kuda sama sa sobom. Mnogi su se moji prijatelji u gimnaziji osjećali slično i nakon prvog jointa, slijedila bi druga dva, a pivo, vino ili neka „žestica“ odagnali bi taj nemir i nesigurnost. Ali ja nisam željela na takav način.”
“Nauma sam upoznala jednoj izložbi. Došao je iz Makedonije u Zagreb studirati slikarstvo i filozofiju. Kada mi je rekao svoje ime, prošli su me trnci od ugode, kao da je odsvirao neki lijepi akord na klaviru, u molu, nježan i tužan, kao da mi je rekao neki tajnu šifru kojom ću otključati vrata vlastita doma.” 
 „Naum Makedonski, zvati ću te Naum Makedonski“ i ponovila sam još par puta njegovo ime i novo prezime jer je njegov zvuk na mene djelovao gotovo magično. Naum je bio najneobičniji čovjek kojeg sam susrela u životu. Zapravo, bio je jednini kojeg sam doista susrela i upoznala. Svi prije njega bili su tek prolaznici, očešali bismo se jedno o drugo, mimoišli ne osvrćući se. Bio je visok, mršav, upalih obraza i blijeda ispijena lica na kojem su žarile oči, duboke kao crna provalija. I ja sam se u nju sunovratila. Nisam se poskliznula, skočila sam sama, bez razmišljanja. I bilo je ugodno. Svim što bi rekao i učinio popunjavao je onu prazninu u meni. Govorio mi je o svom odnosu prema Bogu, o svojoj vjeri, o ljubavi, spokojstvu i zadovoljstvu koje mu on pruža. Govorio mi je i pokazivao koliko je sretan. Rekla sam mu: „Pokaži mi svojeg Boga!“. Odveo me na liturgiju u malu crkvicu na Rokovom perivoju koji je grad ustupio Makedonskoj crkvenoj općini. Tamo sam zapalila prvu svijeću i prvi se puta prekrižila s tri prsta. Kao da je kroz liturgijsko pjevanje baršunastim glasom svećenika iz mene izbila, u majčinim genima, zaboravljena vjera. Cijelo je vrijeme bila tu, a nisam je bila svjesna. Trebao se pojaviti Naum da je pronađe, razgrne iskricu i zapali plamen.” 
„Želim se zamonašiti“, rekao je. Taj dan je u Zagrebu osvanulo sunčano, neobično sjajno zimsko jutro. Dan je pucao od čistoće, svijetla i nade. Čisto plavetnilo bez ijednog oblačka. U daljini vrhovi planina pod snijegom. Zrak je bridio od punine. „Na takav dan u kojem se emanira veličanstvenost božje ljepote, lijepo je spoznati i objaviti takvu odluku“, pomislila sam. Naravno da se to kuhalo u njemu već dugo, ali je to izrekao baš na jedan tako blještav božji dan.” 
 Nisam izdržala. „Natalija, jeste li bili zaljubljeni jedno u drugo?“, pitala sam je. Pogledala me upitno, ali bez osuđivanja kroz svoje velike naočale tamnog okvira. 
 „Voljeli smo se, ali nismo bili ljubavni par.“ 
 Kao da sam dobila pljusku. Bilo me je sram površnosti i ispraznosti svoga pitanja. I što se to mene uopće tiče?! Najbolje da šutim jer što god kažem ima učinak slona u staklarskoj radnji. 
Veselila sam se popodnevima petkom, kada polupraznim fakultetom vlada neki težak, dekadentni mir. Nestvarno je bilo hodati praznim hodnicima i veseliti se tom nesretnom kolegiju kojem je Natalija dala smisao. Osobito sam se veselila konzultacijama. Ni u ludilu nisam mislila da ću ikada to pomisliti ili izreći. Veseliti se konzultacijama! Nestrpljivo sam iščekivala nastavak Natalijine priče. 
„Bila sam svjesna da će otići, ali nisam za to bila spremna. Gledala sam kako se povlači u sebe, u svoje duge molitve, kontemplaciju. Sve češće me je gledao, a da me nije vidio. Nedostajao mi je, a ja sam se svom snagom trudila ne biti sebična i pokušala biti zbog njega sretna. Odlučio je neko vrijeme otići na Svetu Goru i u isihazmu i askezi potvrditi svoj životni odabir prije trajnog zamonašenja. A ja, što da ja za to vrijeme radim sa sobom i svojim životom? Počela sam ponovo osjećati da se crna rupa u meni širi, ta praznina koja mi nikada neće dozvoliti da se osjećam potpunom. Željela sam pohvatati konce svoga života, prije svega srcem, duhom i mislima.“ 
 “Prije nego odeš, želim se krstiti u tvojoj pravoslavnoj crkvi“, rekla sam tiho i sigurno. „Želim da to bude i moja crkva. Želim se ponovo roditi.“ 
“Obredu su prisustvovali Naum i moja mama. Tata nije želio doći. Nakon toga, za mene više nije bilo povratka. Otvorio mi se put kojeg sam morala slijediti. Naum je otišao, a ja sam mu željela biti blizu makar po duhu Božjem. I tako, na proljeće odlazim u Makedoniju, u manastir Svete Bogorodice Eleuse u Veljusi. Sve je dogovoreno za moj dolazak i, ako Bog da, ostanak.“ 
Riječi su joj zvučale proročanski. Izgovorila ih je spokojno kao netko tko je svim srcem spreman za svoju sudbinu. Prošli su me trnci. Žarulja na noćnoj lampi počela je žmirkati. Ustala sam i upalila jako neonsko svjetlo na plafonu. No jače od zasljepljujućeg bljeska bijelog neona prostorijom je isijavala svjetlost iz te mlade žene, do jučer, djevojčice. 
Godinu dana od kada sam posljednji puta vidjela Nataliju, u vrijeme konzultacija, na vrata kabineta pokucala je neka djevojka i pružila mi kovertu na kojoj je starinskim krasopisom na ćirilici bilo napisano moje ime. Rekla je da mi prenosi najsrdačnije pozdrave od sestre Naume. Pogledala sam je zbunjeno u prvi mah ne shvaćajući o kome govori. „Pozdravlja Vas Natalija, sjećate se, zar ne?“ Otvorila sam kovertu i pročitala pismo na makedonskom bez ijedne gramatičke i pravopisne greške. 
 „Draga profesorice, piše Vam sestra Nauma, ime koje mi je crkva dala i s kojim sam se potpuno poistovjetila. U manastiru sam i sretna sam. Našla sam konačno svoj mir u molitvama i radu. Ne štedim se i poslušna sam. Često se sjetim naših razgovora i puno Vam hvala na njima. Hvala Vam na svom trudu oko mene. Možda niste ni svjesni, ali mnogo ste mi pomogli. Šaljem Vam malu ikonicu Sv. Nauma koje izrađujemo u manastiru. Neka Vas podsjeti na mene. S dubokim poštovanjem i ljubavi, sestra Nauma. Neka Bog bude s Vama.“ 
Nešto me stegne u grlu i oči mi se napuniše suzama. Dok pišem ovu priču, sa ikonice na stolu gledaju me pronicljivo duboke oči Sv. Nauma. Nikada je neću zaboraviti, mislim Nataliju. Sestru Naumu ne poznajem.