Jana

Pri samome dnu rubrike umrlih i nestalih malim slovima je pisalo: Jane Johnson prijavljena kao nestala. Nakon dva tjedan potrage policija još uvijek tapka u mraku. Sumnja se na smrt. Mole se i dalje svi eventualni očevici da u slučaju ikakvog saznanja kontaktiraju policiju. Nikoga nije bilo u potpisu. Tek jedna bezlična crtica, jedna od mnogih vijesti u lokalnim novinama San José del Ocoa, glavnog grada istoimene provincije u jugozapadnom dijelu Dominikanske republike s 41 000 stnovnika na zadnjem popisu. Gradić poznat jedino po Vaccacional Piedra Blanca Resortu čija su klijentela bili uglavnom engleski građani nižeg srednjeg sloja. Obavijest koja bi ostala najvjerojatnije nezamijećena i koja nikako ne bi mogla stići do mene u Zagreb s kraja svijeta, ili možda bolje, stići na kraj svijeta ako na Karibe gledamo više kao na njegovo središte, da se nije radilo od mojoj prijateljici iz gimnazijskih dana Jani Ivanovoj, alijas Jane Johnson. Vijest mi je u inbox na Facebook poslala zajednička prijateljica Ana s kojom je Jana održavala češći kontakt i koja je to doznala od zajedničkog prijatelja čiji je portorikanski broj u San Juanu bio zapisan u njezinom mobitelu, pronađen u grmlju ispod jedne palme. I tako sam, zahvaljujući Marku Zuckerbergu i viziji Marshalla McLuhana o svijetu kao globalnom selu, mogla prizvati u sjećanja Janu i s knedlom u grlu oprostiti se od nje. Jana je oduvijek bila provokativna i bila je osoba koja je golicala maštu svojim načinom razmišljanja, oblačenja, svojim postupcima i to nije propustila učiniti ni sada, nakon 40 godina. Na svome kraju. Kada većina nas pomirljivo stari uz svoje unuke, broji dane do zaslužene mirovine, Jana koja se nikada nije udavala nestaje pod krinkom zvjezdanih karipskih noći. Kao da je sama izrežirala vlastitu smrt. Sjećam je se sa hodnika škole okruženu mnogobrojnim prijateljima kako pod velikim odmorom uglavnom vodi glavnu riječ o nekoj uvijek strašno važnoj temi, sve gutajući zrak objašnjavajući i tumačeći i raskošno gestikulirajući rukama. Kosu je još tada bojala u jarko crvenu, skoro narančastu što je bila i tema rasprave na nastavničkom vijeću na kojem je glavnu riječ osude imala direktorica iz redova gradskog komiteta saveza komunista. Osim toga, moralno upitnim i ideološki neprihvatljivim su se smatrale njezine šarene čarape, široki džemperi, poderane traperice i neobične kape koje je mijenjala svaki dan. Mnogi od nas su poslušno nosili plave kute kako se ne bi ničim isticali, no Jana je pod prijetnjom ukora i njegovom realizacijom, s gnušanjem odbacivala i samu pomisao o školskoj kuti. Često je markirala nastavu ne jer se bojala da je nastavnik uhvati nespremnu i dobije jedinicu, već iz čiste dosade. Naime, Jana je bila jedna od najboljih učenica u generaciji i škola joj se nije činila nečime što bi okupiralo njezinu pažnju, vrijeme i zanimanje. Obavljala ju je lakoćom, onako usput dok je uvijek nekamo žurila obaviti neki važan tajnoviti posao. Ogromna torba čiji je široki remen objesila poput poštara oko oba ramena i koja joj se njihala do koščatih koljena nije sadržavala knjige i bilježnice, već je skrivala tajne „odaja kurioziteta“, muzeja rijetkih i neobičnih predmeta čiju je svrhu samo ona znala. Često bi ugurala glavu duboko u torbu i kopala po njoj dok se nakon nekog vremena ne bi pojavila sa zadovoljnim tajanstvenim osmjehom oko sjajnih usana koje je opsesivno svakih 5 minuta mazala sjajilom s okusom jagode. Za mnogo manjih i običnijih stvari mi ostali bi isti čas dolazili na tapetu i bili meta izrugivanja, ali Jana, nikada. Nju su, iz ne znam kojih razloga, ostavljali da nesmetano bude ono što je, da bude svoja. Možda su joj zavidjeli što tako mala i krhka kroz život čvrsto korača bez maski ili su iz nje crpli snagu koja im je samima manjkala. Tko će ga znati?! Jednom mi se sama ponudila da mi pokaže matematiku za test koji smo trebali pisati sljedećeg dana. „Hoćemo li kod tebe ili kod mene?“ pitala sam. Brzo je dogovorila da joj je zgodnije kod mene jer se njezina kuća renovira, jer imaju goste, jer je njezine ukućane ulovila neka gadna viroza…Uglavnom, stekla sam dojam da nikako ne možemo kod nje. Zapravo, nisam poznavala nikoga tko je znao gdje ona stanuje. Bio je to još jedan veo tajne koji je obavijao Janu. Svi ukućani, tata, mama, brat i naš koker španijel bili su kod kuće. Srdačno su je pozdravili, pitali s vrata je li gladna, nutkali je sendvičima, kolačima, hoće li čaj, kavu, sok ili svo troje, rekli su joj da je vrlo draga i simpatična djevojka i da im je drago što nam je došla. Tata i mama su si kao dobro uhodani duo završavali rečenice, doticali se u prolazu, obješenjački si namigivali i ono što je mene najviše nerviralo, nisu se libili ljubiti me, grliti nezgrapno, štipkati za obraze i naglas govoriti: „Nije li ova naša mala sjajna?!“ Jana je kimala glavom, bila je neobično tiha, dapače, u jednom mi se času učinilo da je zadrhtala. Ne znam zašto me je neposredno nakon tog posjeta takvu tihu i smotanu uzela pod svoje, no meni je otada svanulo po pitanjima školskog naukovanja, a osobito po onim društvenima. Iako je često dolazila k meni doma, nikada mene nije pozvala kod sebe. Shvatila sam brzo da se o tome ne govori i nisam insistirala. Dogodilo se to da je nekako preko noći izgubila onaj svoj „joy de vivre“. Postala je plaha. Trzala se nervozno na svaki šum i pokret poput košute na otvorenom prostoru šumske čistine. Ja sam skoro jedina od društva ostala u krugu njezina povjerenja na što sam bila iznimno ponosna. I dalje nisam ništa pitala bojeći se da je ne izgubim. Bila sam sebična. Ljeta u našem gradu dolaze naglo i žestoko. Iz jakni smo uskočili u kratke nogavice i rukave, šarene cicane suknje i sandale. Jana je i dalje ostala vjerna svojim širokim džemperima, vunene je zamijenila končanim i majicama dugih rukava iza kojih je skrivala svoju tjeskobnu i tužnu tajnu: otisnute tragove udaraca remenom po njezinim nježnim rukama i nogama koji se zbog odjeće nisu vidjeli. Kada je jednog vrućeg dana zasukala rukave, sijevnule su modre trake na njezinim bijelim i vitkim djevojačkim rukama. Kao životinja uhvaćena u stupicu, pogledala me je molećivo i tiho rekla: Tata je opet počeo piti. Samo to, tu jednu kratku rečenicu koja je obuhvaćala sav njen mračni ponor, a čiji je učinak na mene bio sasvim suprotan. Jana je u mojim očima zasjala bjelinom bestjelesnog svjetlosnog bića koja se ne može rasplinuti ni u najcrnjem mraku. Nisam je pitala ništa. Postiđena, nisam znala što bih rekla. Osjećala sam da joj jedino mogu ponuditi zavjereničku i odanu šutnja jaču od bratimljenja krvlju. Sve češće je svraćala k meni najavljujući svoj dolazak grebanjem po grubom staklu ulaznih vrata poput umornog i ozlijeđenog mačka koji se nakon svih nemilih izazova noćnog lutanja ujutro vraća u sigurnost doma. Nekima je polupuna čaša uvijek premalo, a neki se naviknu na polupraznu čašu, Neki u šarama na krilima leptira vide mapu arhipelaga južnih mora, a neki tek nerazgovjetne mrlje. Jana je spadala u one prve. I tako je došlo ljeto 1980., gimnazija je bila iza na nas, a pred nama veliki plan za uzbudljivo putovanje u Englesku na internacionalnu farmu jagoda Tiptree u okrugu Essex na jugoistoku Engleske. Letjele smo avionom, u torbici ispod majice skrivale putovnice i dovoljno novaca, na leđima nosile sjajne nove rance i vreće za spavanje, osjećale smo se kao na vrhu svijeta i bile spremne na najljepšu avanturu u životu. Naravno da nas je dočekala engleska kiša koja je dosadno padala gotovo sve vrijeme našega boravka. Živjele smo u spavaonicama-hangarima, budili bi nas glasnom muzikom s razglasa već prije 7,00 da bi nas, nakon engleskog doručka, velikog tanjura slatkastog graha, gnjecavih kobasica i pečenih jaja, tovarili na prikolice traktora obučene u gumene čizme i kabanice i po kiši vozili do nepreglednih polja jagoda koje smo brali sagnuti ili sjedeći kao ja, u blatu, do ručka. Poslijepodneva su nam bila slobodna. Mladi ljudi iz cijeloga svijeta su se družili, pjevali, otkrivali u romantičnim šetnjama engleski countryside, u lokalnim pabovima pili pivo i igrali neizbježni pikado. Kakav kliše! Ispostavilo se da je Jani to putovanje bilo vrhunac života na kojem je stekla prijatelje „do groba“ i s njima provodila većinu vremena. Meni je entuzijazam vrlo brzo splasnuo, bila sam izvan svog filma i svoje konfort-zone te smišljala plan da promijenim povratnu avionsku kartu za neki raniji datum i vratim se kući. Jana je u nevjerici prihvatila moju odluku, zagrlila me, poželjela mi sretan put i vratila se, bez mnogo razmišljanja i zadrške svojim novim prijateljima koji su kao, uostalom i ja na početku našeg druženja, bili njome očarani. Ja sam pak spakirala ranac i autostopom krenula u London gdje sam radeći na recepciji nekog hostela čekala da se oslobodi mjesto u jednom od Jatovih aviona za natrag. I to je bilo zadnji put da sam vidjela Janu. Mnogo kasnije čula sam da se iz Engleske nikada nije ni vratila. Da je nakon Tiptreeja putovala bez planova i para sa svojim momkom, izvjesnim Paulom, sjećam se, nekim dugokosim i bradatim tipom koji je neodoljivo pjevao prateći se na gitari „Just the way you are“ Billy Joela. Čula sam da je Jana za sve ove godine svratila kući samo jednom, pokopati tatu. I da nije plakala, već da se sablažnjivo osmjehivala, kao da joj je neki luđački grč uhvatio lijevu stranu prejako našminkanog lica. Kažu da se jako promijenila i da više ne liči na sebe. Da živi sama u jednom od predgrađa Londona, puno putuje i mijenja ljubavnike koji su svaki puta sve mlađi i mlađi. Zašto?! Kako?! Je li moguće da se radi o Jani, idealu moje mladosti? Što joj se dogodilo? Što li je tražila, što je od života željela? Čežnju za ljubavi, čežnju za samom sobom, za onim dijelom sebe koje je negdje davno napustila jer je bilo previše bolno suočiti se s njime?! Isfrustrirana kroničnim nedostatkom ljubavi, tražila si je na posve pogrešnom mjestu na jednom od opskurnih internetski stranica za upoznavanje. Je li to bio Raul, Carlos, Manuel, Ramon koji te je namamio pješčanim djevičanskim plažama, toplim zagrljajima za kojim si čeznula i karipskim zvjezdanim nebom koje samo potvrđuje našu suvišnost? Jesi li doživjela te zvjezdane trenutke bliskosti, nježnosti, intime za kojim si čeznula i zbog kojih si, već ocvala i nepovratno tužna preletjela ocean? Je li se isplatilo? Danas, iz perspektive četrdesetgodišnjeg odmaka, ona tvoja vatrena kosa i kaleidoskop šarenih boja kojim si zračila, izgubili su na intenzitetu i svele se na neutralne. Tvoje ime, energija, tvoj život postao je tek tragični biografski podatak. Samoća u kojoj si prebivala izlila se na moj život poput moćnog pljuska. Mokra sam do gole kože. Ne smeta mi. Znam, da gdje god bila, kao što kaže Rumi, bit ćeš duša toga mjesta. Do nekog sljedećeg susreta, ova će te priča pamtiti.