San o sanjanju

Jučer sam usnula san o sanjanju. Bila sam leptir koji je sanjao da je bijeli žohar. Kao leptir letjela sam nad poljima ivančica dok mi je proljetni vjetrić nadimao prozirna krila i mijenjao oblik šara u bojama sumraka. Spavala sam gotovo svjesna nadrealnog spokoja, umotana u  božanski mir kao u toplo paperje. I da je on te noći ležao na svojoj strani kreveta i, kao što je to često činio, gledao me dok spavam, ujutro bi rekao da sam se u snu osmjehivala. Ja bih mu rekla da sam sanjala njega. A ja sam zapravo lebdjela iznad  bjelina poljskog cvijeća čiji je tučak slikao žutim prahom po mojim tamnim šarama. Vrijeme je bilo blago i svjetlo, a zrak čist i plav. No već u sljedećem trenu, sva u grču, skrivala sam se po mračnim pukotinama u podu, hranila se tragovima otpadaka, masnim otiscima, probijala se kroz tamu i smrad osjetljivim ticalima. Užasavala se da me s gađenjem ne zgazi nečija tuđa cipela i da se pri tom ne čuje onaj jezivi zvuk pucanja, ono resko krc, kao kad se raspukne sasušena grana ili nečija lubanja, pri čemu mi se crijeva prosipaju po podu ostavljajući sluzav tamni trag jer i bijeli žohari imaju tamnu utrobu. Da si me u snu jadnu promatrao, sutradan bi mi rekao da sam jecala, a ja bih u nevjerici prolazila drhtavom rukom po vlažnom jastuku.

Probudila sam se umorna. Osjećala sam mučninu. Ustala sam i u kupaonici popila veliku čašu vode ali bljutavi okus iz utrobe nije nestao.

Popevši se još snena nesigurno na stolicu, iz najgornje police izvukla sam prašnjavu Veliku sanjaricu dobivenu za neki pradavni tinejdžerski rođendan koju sam, bog zna zašto, selila sa sobom kroz život iz grada u grad, iz stana u stan, a da je nijednom nisam otvorila. Obično bih, netom nakon buđenja, san začas zaboravila, još neko vrijeme u glavi bi mi se vrzmale neke nepovezane slike, iako bi još dugo ostala pod njegovim dojmom obuzeta nejasnim osjećajem radosti, brige, nemira, očekivanja ili neizvjesnosti i straha. Sanjarica mi nije ponudila odgovor koji bi odagnao nemir s kojim sam se probudila iz tog čudnovatog sna u kojemu nije bile nikakve linearne priče, tek lelujavi obrisi nekih okolnosti koje nisam mogla povezati.

Uglavnom pisalo je da je leptir simbol besmrtnosti ljudske duše.  I Erosova ljubavnica Psiha, čije ime znači duša ali i leptir, predstavljena je u obliku djevojke s krilima leptira.

Leptir nakon svog dvostrukog umiranja, svojih metamorfoza ličinke i kukuljice, raširi krila prema suncu i poleti u nebo. Leptir istodobno kao smrt i život, baš tim redoslijedom. Padne mi napamet Tinov stih „..za let si dušo stvorena“. Možda smrt kao prvi let leptira? Ali kakve to ima veze sa mnom? Ne mislim još umrijeti…, a pri tome sam i okorjeli agnostik.

Za bijelog žohara je pisalo da simbolizira iluziju. E, tu sam se više našla, tu u svijetu varke i privida, pogrešne percepcija stvarnog izvanjskog podražaja jer u suprotnome kako bih uopće izgurala dane koje sliče jedan na drugi, dane u kojima tebe nema da me gledaš dok spavam. Ili mi je možda san o meni žoharu, baš kao Gregoru Samsu nudio sklonište u podnošljivu  drugost?

 Sklopila sam knjigu i vratila je u prašinu najgornje police.