Grofica

    Svake nedjelje točno u 17,00 popodne, zazvonilo bi, uvijek nekako plaho, zvono na vratima bakine i djedove kuće u Kosirnikovoj 19. Ja sam već čekala pokraj vrata obučena u lijepu haljinicu, nedjeljnu,  kako ju je baka nazivala, za razliku od ostalih dana kada bi mi povrh hlača za igranje i neke obične majice, odjeći za „po doma“, oblačili još i pregaču koja se kopčala uzduž leđa i koju sam mrzila iz petnih žila. Otvarala sam vrata sva važna, ustreptala i s nekim usporenim, za osmogodišnjakinju netipičnim dostojanstvom, kako bih dočekala bakinu gošću, staru groficu Olgu. Često sam je znala čekati već na ulici i gledati je kako se približava nesigurna staračka koraka, onako visoka, dugih nogu i neobično velikih stopala oslanjajući se na izlizani drveni štap s ukrasnom drškom od izrezbarene slonovače. Tada bi se jednom rukom oslanjala na mene koja sam joj dosezala do visine trbuha i pomagala joj da se uspe stepenicama do vrata pri tom njušeći njezin miris, jak i opor od nekog ishlapjelog parfema, naftalina i prašine.

    Baka je za tu priliku vadila iz vitrine vezene stolnjake od damasta, svoj najfiniji servis od kobalta s pozlatom, čaše od Bohemia kristala, dobivene za vlastito vjenčanje koji su čekali u komodi na mamino, a kasnije i moje. Iznosila je pred groficu Olgu minuciozno pripremljene kanape sendviče i par vrsti sofisticiranih kolača te obavezno i neku finu tortu trudeći se da se njezina gošća osjeća ugodno i uvaženo.

    Ja sam bila neobično mirna i gotovo opčinjena gledala tu sablasnu pojavu s nakaradno našminkanim licem. Crveni ruž joj je ispunjavao duboke bore oko usana i nerijetko bojao žute staračke zube, odnosno ono što je od njih ostalo. Kapci koje je bojala plavim sjenilom davali su utopljenički izraz suznim očima okupanim mrenom kao vodama Crnoga mora. Haljina koja je poznavala i bolje dane bila je pojedena od moljaca, a oko vrata joj se kočoperio šal od perja. A cipele… cipele su bile najtužnije. Velike poput dječjih grobova oguljene kože s koketnom grotesknom kopčom nad tankim gležnjevima i kožom pod kojom su tekle nabujale rijeke ljubičastih vena. 

    Ne sjećam se jesam li uzbuđena ili užasnuta iščekivala nedjeljna popodneva zbog grofice Olge ili zbog sve te silne ljepote i finoće koju je baka iznosila u blagovaonicu u stilu Alt deutsch koju lani, kada smo prodavali već oronulu, a nekad gospodsku kuću, nitko nije htio uzeti ni badava. Već je dugo vremena  kako su nestali, kao da ih nikada nije ni bilo, bakino doba i njegove vrijednosti. Grofica je to najbolje znala. Proživjela je svoje emigrantske godine izmještena u vremenu i prostoru. 

    Zvali smo je grofica Olga, a mi unuci smo tituli i imenu još dodali i pridjev „luda“. Živjela je u podrumskom stanu kuće u ulici iznad naše, tako da se njezino prednje dvorište dodirivalo s našim stražnjim. Između njih je nemilosrdno vladala ograda. Preko tjedna smo je viđali kako doziva svoje mačke ogrnuta pohabanim ogrtačem ispod kojeg su virili tanki, dječački gležnjevi i velika stopala u poderanim šlapama. Bila je gotovo ćelava. Rijetke duge vlasi koje bi beživotno visjele do koščatih staračkih ramena učvršćivala je zlatnim kopčama ukrašenim bisernim perlicama od kojih je ostalo svega par.

„Девочки, вы видели одну маленькую серую кошку?“ dovikivala mi je preko ograde svojim nevjerojatno nježnim djevojačkim glasom na kojem je ionako već meki ruski jezik zvučao još mekše i nježnije. Kao tepanje malog djeteta. Kao zvuk kojim bi se glasali paperjasti bijeli oblaci. Znala je s bakom razgovarati preko ograde na svojem nikad do kraja naučenom hrvatskom iako je u Zagrebu živjela već pedeset godina. Nakon toga bi baka zabrinuto vrtjela glavom, došaptavala se s djedom i s dubokim uzdasima ponavljala: „Joj, sirota, joj sirota.“ Nakon toga su zaredale grofičine nedjeljne posjete. Baka bi samo kratko rekla: “To je najmanje što mogu učiniti.”

    Pred očima su joj ubili muža, njezinog Serjožu, mladog, lijepog časnika koji je u bijegu pred razjarenim konjanicima neke sovjetske paravojne postrojbe, vitlajući sabljom skočio s konjem u poluzaleđeno Crno more. Zadnje što je čula bilo je koprcanje umiruće životinje i krik s njezinim imenom. Progutale su ih  beživotne crne vode iznemoglog mora.  Nakon toga su se vratili po nju slineći od bijesa. Ničega se od tada ne sjeća. Nad njom se zauvijek spustila noć sa svom težinom zvijezda, a disanje vode postalo je neizdržljivo tužno.

     Stigla je brodom „Szeged“ iz Odese 1920. u dubrovačku luku Gruž kao dvadesetogodišnja djevojka-žena-starica. Jedna od mnogih s obiteljskim prezimenom koje više ništa nije značilo. Jedna u masi od 150 000 ljudi koja kreće put Bospora do Jadranskih luka  Meljine, Gruž i Bakar koje su samo u tom naletu primile 20 000 izbjeglica. Sama među tolikim ljudima. Slijedila je bespogovorno masu ljudi  držeći grčevito u rukama samo jedan omanji kofer u kojem je u novi život donijela tek nekoliko, kasnije je uvidjela neprimjernih haljina, i nakit koji ju je održao u životu svih tih beživotnih godina koje su uslijedile.

    U znakovitom je intervjuu iz 1926. general Pjotr Vrangel, posljednji zapovjednik bjelogardejaca i nesumnjivo najpoznatiji ruski emigrant u državi koja se poslije zvala Jugoslavija rekao: „Samo nam je Kraljevina SHS pružila ruku pomoći. Sve ostale velike države s kojima je Rusija prolila rijeke krvi u različitim ratovima, požurile su priznati vlast crvenih nasilnika”. 

Mnogi od  Rusa,  mahom visokoškolovanih koji su nakon revolucije emigrirali u Kraljevinu SHS i odlučili ostati, postali su dio intelektualne elite svoje nove domovine. Kraljevina SHS tada je bila većinom agrarna, a oko 50 % stanovništva bilo nepismeno. Jedna od najvećih ruskih zajednica nalazila se u Zagrebu gdje je živjelo više od dvije tisuće članova.

    S jednom skupinom grofica Olga je stigla je u Zagreb sama samcata. Obitelj s kojom je putovala vrlo je brzo pokazala da se nema namjere brinuti još i za nju. Nije prošlo mnogo vremena u iznajmljenoj podstanarskoj sobici, preko ruske zajednice dobila je namještenje u jednoj bogatoj hrvatskoj građanskoj obitelji kao guvernanta. Bila je mlada, sama, obrazovana, govorila je strane jezike. A njoj je bilo svejedno. Znala je da će od tada njezin život biti samo obično klizanje niz godine. Ugnijezdila se između sjena i tišine i makinalno obavljala svoju dužnost. Imala je krov nad glavom i obitelj. A samoća više nije toliko grizla.

Jednog dna u suton koji se učas pretvorio u tamnu paučinu, u kuću se vratio gospodinov sin u bijeloj uniformi, plavog nestašnog čuperka iznad modrih očiju. A s druge strane prozora, grad je polako palio svoja svjetla. Serjoža! Glavom i bradom! Drhtavo more njezina mozga udari joj kao plimni val u sljepoočnice. Gledala ga je u čudu stojeći na uglu vremena i prostora. I najprirodnije mu se predala neiskusna, još djevica u srcu. 

Serjoža je otišao neočekivano kako je i došao, a za njim je ostalo njihovo nesretno djetešce koje je imalo sreću nepreživjeti uz nju uronjenu u svoje bolno tijelo i mozak u tekućem stanju. Tako je mislila i to ju je tješilo.  I ponovo je bila sama.

    Nekako u to vrijeme, doselila se u naše susjedstvo. Luda grofica Olga koja je pričala sa svojim mačkama kao s najrođenijima. Prerano ostarjela, zamućena pogleda, no uvijek jako pristojna i plaha. Baka koja se brinula za cijelu obitelj i čvrstom rukom vodila veliko domaćinstvo, uzela ju je pod svoje. Svaki dan joj je preko ograde, na kojoj su jednog dana osvanula vrata, donosila ručak, a nedjeljom je pozivala na čaj. Životna priča grofice Olge utjecala je na bakinu vjeru koja je doživjela stanovitu propast. Počela se smatrati pobožnim cinikom, umjerenim skeptikom ili lakovjernim ateistom.

Bila sam mala i primjećivala sam samo očito. Moj je život tada bio tijesno mjesto ugode i zaštićenosti. Nisam znala ni mogla gledati tako duboko kao baka koja je bez rizika uranjala u mirise izgubljena vremena i izranjala neozlijeđena.

Već je dugo nema, no ja sam još uvijek u dnu njezinih zjenica, sva sićušna.