Stavrogin

Središnji lik mojih mladačkih dana bio je momak kojeg smo zvali Stavrogin. Ne sjećam se njegovog pravog imena. On je za mene oduvijek bio samo Stavrogin, po Dostojevskijevom liku iz srednjoškolske lektire, koji je na mene u mojoj adolescentnoj dobi ostavio veliki dojam. Baš kako me je lik Nikolaja Vsevolodoviča Stavrogina iz romana „Bjesovi“ fascinirao i istovremeno plašio, isti je učinak na mene u to doba imao i on, mladić s kojim sam išao u razred i s kojim sam kao cimer za vrijeme maturalnog putovanja proveo 7 dana. Ne znam kako me je dopalo da s njim dijelim sobu, možda božja providnost, no tih je sedam dana pronicljivih, briljantnih no i  mučnih razgovora uz gusti dim cigareta i mnogo alkohola otvorilo za mene prolaz ka začaranom labirintu uvida u ljudsku psihu i karaktere i poveo, mene, koji sam veći dio života proveo povučen, tih, gotovo nevidljiv,  putem kojim koračaju gospodari ljudskih duša, sudbina, strahova, čežnji. Naime, postao sam psihijatar. Imam svoju uspješnu i uhodanu privatnu ordinaciju, uredan brak i dvoje djece. Srednjoškolske kontakte sam sve ove godine uspješno izbjegavao, sve do sad kada su mi javili da je umro Stavrogin i kratko rekli da će sprovod biti u petak u 14,00 sati.

Zavalio sam se u psihijatarski ležaj u svojoj  ordinaciji, u onaj isti u kojem je on još do neki dan ležao,  barem jedno tjedno, točnije  kada i koliko dugo, odlučio bi on sam.  Zapalio sam  cigaretu i duboko uvukao dim koji se zatim kroz nos i usta raspršio u amorfni oblak kroz koji mi se ukazao njegov lik i osjetio nešto nalik lupanju srca, naznake nekog uzbuđenja koje mi je prostrujalo tijelom. Kao i tada.

Nisam ga vidio godinama. Čuo sam mnoge nepovezane priče o njemu. I uvijek su to bile priče s glavnim antijunakom, karizmatičnim, fascinantnim i nadasve zloslutnim. Priče o rastavama, otkazima, krađama, prevarama, malverzacijama, obožavanju, suzama, čežnjama, mržnji. To je bio kontekst u kojem se spominjao Stavrogin. Baš kao i u romanu.

Sjećam se, bilo je to jednog hladnog dana prekrivenog gustom zavjesom krupne kiše kad se nebo spojilo sa zemljom. Čekao sam svog sljedećeg pacijenta, kad se oglasi zvono na vratima. Umjesto preglasne, prenašminkane, predebele gospođe Hranjec, na vratima je stajao, nitko drugi, no glavom i bradom, moj Stavrogin.

„Bok, stari, nadam se da ne smetam. Imaš malo vremena?“, rekao je nehajno kao da smo se vidjeli jučer.

Otvorio sam mu vrata i prihvatio igru te ga šutke pustio da uđe kao da ga očekujem. Ali i dalje sam pred njim bio onaj mali, zbunjeni i smotani dječarac.

Direktno se zavalio u ležaj, a mokri baloner je nemarno bacio na pod u kut sobe. Ja sam sjeo u svoj naslonjač i pitao se je li je osjećaj koji me je preplavio zadovoljstvo ili strah. I sada kao i onda.

„Hoćeš nešto popiti?“ upitao sam kao da mi je svejedno u maniri frajera koji se odlično nosi s iznenađenjima, šokovima, nelagodom, zlokobnom znatiželjom, svime što sam u tom trenutku osjećao.

„Hoću i to odmah duplo, za početak“, kaže promuklo i zapali cigaretu.

Dok sam točio piće, dobro sam ga promotrio. Bio je i dalje zgodan, snažan, činilo mi se još neustrašiviji od onakvog kakvog ga se sjećam. Slutio sam zašto je došao. Kad tad, Stavrogin se morao suočiti sa svojim demonima. A ja, u čijem je pogledu oduvijek prepoznavao ništa doli svoje dominacije, bio sam valjda, najbezbolniji izbor.

Uglavnom, Stavrogina je vodila strast prema nanošenju muka. Ne samo radi užitka nanošenje zla drugima, već prije svega da bih mučio vlastitu zakržljalu savjest.  Bio je čovjek koji nije prepoznavao niti osjećao razliku između dobra i zla. Neodoljiv mu je bio poziv potonjeg. Za njega  je ono bilo samo predrasuda. Za sve vrijeme svojih dolazaka pri kojim se nisam mogao oteti dojmu da je on tu zbog mene, a ne obrnuto, potanko mi je opisivao svoje duboko unutarnje zadovoljstvo koje doživljava kad postane svjestan sebe u situacijama kad čini zlo. Kao da mi tumači nešto bitno, neku vrijednu istinu, važan postulat koji bi ja trebao zapisati i zapamtiti. Ponašanje mu je bilo neobično, samoživo i ekscentrično. Bio je opsjednut ništavilom, nesvrhovitosti svojeg postojanja. Međutim, svojim postupcima punih neustrašivosti, temperamenta, želje za opasnošću kao da je želio razuvjeriti sebe i strgnuti lance kojima je njegov duh bio okovan.

Uglavnom, prošlo je puno godina otkad je izgubio samilost prema ljudima, osobito prema ženama. Možda upravo zato ili unatoč  tomu uvijek je bio s nekom. Ali nije on bio lovac, već je velikodušno dopuštao da bude lovina. Žene su nalazile njega, a on bi bez neke osobite želje prihvaćao i hladno prekidao prethodnu vezu. I to je činio bez žaljenja, grižnje savjesti, bez radosti. Bez ikakve emocije, računa i plana. Tek tako, iz dosade, inercije. Mislim da je bio svjestan da sa svima ima toliko malo zajedničkog da se uz njih osjećao mnogo usamljenim nego kad je sam.  A doista je tako bilo. Godinama se  okruživao s osobama daleko ispod njegove intelektualne i društvene razine. A najzanimljivije je što im je uvijek u tom odnosu na prvu bio inferioran. Dopuštao im je s dominantnim nehajem da gospodare njemu nevažnom površinom života, donose svakodnevne sitne odluke. Njegove žene su bile njegove zaposlenice, pomoćnice, žene koje trebaju njegove poslovne usluge, i same razvedene, financijski nesamostalne. Žene koje su mu se naglavački bacale u život i uzaludno smatrale da u njemu sudjeluju i doprinose. A on je ljude promatrao zjenicama bez strasti poput neke hibridne životinje naviknute na vlagu i polumrak kakav je i sam postao. Od smrti majke, nijedno od njegovih dalekih „ja“ nije bilo dio njegove, u to doba aktualne životne pripovijesti. Imao je još nekoliko godina do mirovine i po svemu sudeći pljesnivu i bezličnu starost, a iza sebe, nekoliko propalih brakova, u strahu, gorčini i tuzi izgubljene i prerano ostarjele žene, odraslu djecu s kojim nije bio u dobrim odnosima, unuke koje gotovo i da nije viđao i mnoge prolazne žene uz koje se navikao na suživot s ljepljivim osjećajem uzaludnosti i nesvrhovitosti. Od smrti majke postalo mu je sve toliko nepovratno kao kad se izgub nevinost, prst, kosa, slijepo crijevo. Kao da je nakon njezine smrti zapeo na granici djetinjstva i odrasle dobi. Na njegovom se licu vidjelo strujanje prošlosti poput sjene oblaka. Rješavao se svega što ga podsjeća na majku nedljudskom lakoćom. Sestre, brata, ujaka kojem nije došao ni na sprovod, roditeljske kuće koju je prodao budzašto, njezinih stvari, knjiga, slika, nakita. Prestao se baviti glazbom, svirati gitaru s kojom je čitav život disao, punio se i praznio, volio, radovao i nadao. Izbrisati sve tragove da manje boli. Čak i uspomenu na vlastita oca. Kao da ga nikad nije ni bilo.

Njegov je život od samog početka bio necjelovit. Navodno, da je tako i začet, bezgrješno. Nakon što je preko krvnih nalaza konstatirana trudnoća, ginekolog je majci rekao da se vrati na pregled kada više ne bude virgo intacta. Ova je priča oduvijek je bila glavni hit u društvu. Rodio se kao nedonošče, sav plav i sitan, nimalo ne obećavajući stas diva kakav je kasnije postao. Njegova baka, krupna i velika žena skočila je prihvatiti svoje prvorođeno unuče od babice koja je u obje ruke nosila dvije bebe, njega, svog sitnog, modrog i smežuranog i neku bebu rođenu sa 6 kg, ružičastog tena, bucmastih obraščića. Naravno da je baka od 120 kg pružila ruke bebi koja je izgledala kao da joj je dva mjeseca. Bila je vidno razočarana kada su joj u ruke položili taj izmučeni svežanj naborane kože ispod koje se plavila mreža sitnih plavih kapilara. Kaže da je krivila svoju snahu, njegovu majku jer u „njihovoj obitelji takvih malih i slabih nikada nije bilo.“  U djetinjstvu je počeo je mucati. Roditelji su za to krivili sebe. Smatrali su ga jedim od one djece s preosjetljivim živčanim sustavom koja mucaju, koja imaju problema sa spavanjem, strahovima i koja loše prihvaćaju promjene. Sve je to bio on. I uživao u pojačanoj pažnji svih držeći ih u napetosti i stresu. I dan danas kada se uzbudi, kada je izvan svoje sigurne zone počne mucati. Nelagodno ga je bilo slušati i tada, a još više  sada, kada je gotovo starac koji neartikulirano ponavlja jedan te isti slog, žmirkajući i grčeći licem. Zato se uvijek trudio da ga nitko i ništa ne ugrožava. Njegov moto bio je kloniti se svih izvora nelagode. I to je činio nemilosrdno i kukavički odbacujući bez isprike ljude, prilike, događaje, sjećanja, često se činilo i život kada bi smatrao da ga ugrožava.  

Inače, bio je natprosječno inteligentan, uspješan u poslu, dogurao je lako do šefovskog mjesta. Kada je htio, bio je šarmantan, zabavan, društveno samouvjeren i uljudan, plijenio je pozornost svih, da bi se u trenu autistički isključio ili naprasito odlazio. Njegovo je držanje bilo uvijek nekako zamišljeno i rastreseno. U jednom času bi gorljivo hodao po sobi mašući rukama, upaljenih očiju kobre koje su se duboko  zarivale u moje. Tada je imao onaj uznemirujući izraz starca na još dječačkom licu, napet osmjeh nalik grču, a već u sljedećem gledao je negdje iznad mene, daleko u neodređeno, pomiren sa sobom i svijetom. Zaranjao je u svijet osame, tih, gluh i tako prazan.

Nisam uspijevao doprijeti do njega. Nije mi dozvolio. On je vodio igru, uostalom kao i uvijek.

Nekako u to vrijeme, žena mi je sva u panici rekla da je negdje zametnula dijamantnu naušnicu i upregnula je sve u kući da je traže. Bio je to moj poklon za godišnjicu braka. Volim svoju ženu i mislim da ona voli mene. Bez vatrometa, velikih riječi i gesta. Vezivali su nas sklad i nošenje sa zajedničkim životom, tajanstvena i samo naša intima, možda čak i upornost da gnjavimo jedno drugo. Uzalud, naušnicu nismo našli. Šteta, no nije kraj svijeta. Ubrzo sam na naušnicu zaboravio, ometen poslom, računima, bolestima, problemima djece i svojima.

Na zadnjoj seansi  Stavrogin je bio neobično miran i fokusiran. Nije htio pričati o sebi. Raspitivao se prijateljski o mom životu unijevši mi se povjerenički u lice. A ja sam mu, kao i uvijek, uglavnom ispunjavao želje. Raspričao sam se, iako i nije bilo bog zna što za pričati. Sam sam sebi ubrzo postao dosadan.

Kada sam ga ispraćao, već jednom nogom izvan stana i leđima okrenut, Stavrogin je, ne okrećući se posegnuo u džep kaputa i na stolić pokraj vrata bez riječi ostavio malenu dijamantnu naušnicu te požurio stepenicama prema dole.

Sljedeći dan je umro od infarkta i više ga nisam vidio. Riješio se svojih demona ostavivši ih meni u zalog. Više ne njegujem nadu da život može biti dobar, a da se ljudi volje, roditelji žive sretno i imaju sretnu djecu.

Još uvijek, osobito noću u tišini čujem neko jezivo hihotanje, više kešenje kao u hijene. Bojim se da ludim.

Njegovi su demoni pobijedili.