Ulični muzičar

                                                 

U samotnom parku ispod žute krošnje sjedio je na klupi starac, jednom rukom oslanjao se na ispucanu ebanovinu vrha štapa za hodanje, a drugom je čvrsto zagrlio svoj violinski kofer.  Žmirkao je svojim žutim očima gledajući čas prema suncu što je jenjavalo i gasilo se u malenome jezercu, čas prema patkama što su se počele povlačiti među trske i šaš na počinak. Grad je polako palio svoja svjetla i park se počeo prazniti klonuvši u dremljivost kasnog kolovoza. Ubrzo će dječje glasove, lavež pasa, šumove koraka po bijelom šljunku zamijeniti uzdasi zaljubljenih, sjene očajnika, lopova i prijateljica noći sjajnih poprsja zašle u jesen. Starac je nastavio sjediti posve miran još neko vrijeme uronjen u mirise izgubljenog vremena bez žaljenja, gotovo bez emocija. S vremena na vrijeme duboko bi uzdahnuo, pomilovao kofer pa nastavio promatrati sad već sjene polumraka kao da ponire u samoga sebe. Godine sreće muziciranja bile su iza njega, činilo se da su ostale još samo godine smrti. Nakon nekog vremena, kada je mrak progutao sjene, on ustane, osovi se na nesigurne noge i staračkim kratkim koracima, oslanjajući se na svoj dotrajao štap, krene u noć prema samo njemu znanoj svjetlosti.

Prije mnogo godina sjedio je također na jednoj sličnoj klupi u nekom sličnom parku i u nekom drugom gradu zagledan duboko u sebe. Kofer s violinom stajao je pokraj njega no nije ga dodirivao.  Tada mu je bilo blizu pedeset godina koje je loše podnosio i zacijelo je počeo starjeti prije vremena. Godine u kojima je bio premlad za neki finale, a prestar za početak. Svirao je drugu violinu u gradskom orkestru u polupraznoj dvorani koji je već godinama odolijevao skidanju s liste financiranih institucija iz proračuna lokalne samouprave. Nije bio oženjen, zapravo ne više. Žena ga je lani napustila otišavši s njegovim kolegom, prvom violinom i poslala mu poštom papire za razvod. Ljubav je vječna samo dok traje. Njegova nije dugo potrajala. Osim debljeg sloja prašine na tamnim policama, razbacane odjeće, novina, knjiga, ploča te uvijek punog sudopera prljavog suđa i pune kante za otpatke ambalaže gotove hrane, u njegovom životu i nije bilo neke značajnije promijene. Bio je svjestan da i nije bio neko društvo kroz život i njezin odlazak je prihvatio s očekivanom smirenošću. Bili su kolege u orkestru. Ona je svirala flautu, kao i on bez žara, jedva čekajući posljednji stavak, mlaki aplauz nekolicine gradskih muzičkih entuzijasta te skromnu plaću kao kompenzaciju za usahlu ljubav,  onu prvu, najčišću, ljubav prema muzici.  Voljeli se mlitavo i nespretno u svom stanu u kojem je nedostajalo svijetla i za najsunčanije dane. I kao što to biva s nebeskom lutrijom – Bog dao, Bog uzeo. Nije osobito žalio.  Otkad je znao za sebe, bio je naviknut na suživot s osamom i nekom bezvoljnom tugom. Ni njegova muzika tu nije mogla ništa.

Sjedeći tako na klupi, odjednom mu pred očima zabljesne sjaj ideje o slobodi, neka potisnuta želja, neka energija prostruji tijelom i on pomisli: pogriješi li čovjek kada se bez razmišljanja odazove daljinama? Kada krene ne zastavši ni na tren i  bezglavo se sunovrati u nepoznato, šireći nosnice, njuškajući požudno neke nepoznate mirise koje je neočekivani proljetni sjeverac donio sasvim slučajno? Ne bi li trebao znati bolje nego tako, bez veze, nepromišljeno, kao nestašno dijete u igri, naivno i nevino  uzdrhtati na titraj mladoga lišća u rano proljeće, na prve šumove koji dopiru iz grada koji se tek budi ili kako reče Arsen, „u predvečerja s puno obećanja kada se odjednom osjetiš mlad?“ Ustane i energično  krene prema samo njemu znanoj svjetlosti kakvom je nekad za njega i u njemu sjala njegova muzika. Gorućom nestrpljivosti na brzinu će prodati stan prvome kupcu, dati otkaz u orkestru, podignuti ono malo ušteđevine u banci, u ranac pobacati odjeću koju će nasumice zahvatiti u dva nervozna pokreta obiju šaka tako da će, bio je siguran, ostati još puno mjesta za svu neizvjesnost, kajanje, ispaštanje, razočaranje, ali koje će u trenu napraviti mjesto za samo jedno iskreno ganuće. I krenuo je prema njemu.

Kupio je kartu za vlak prema jugu i na putu dodijavao suputnicima jer je ideje koje su ga nemilice zasipavale promišljao naglas i hvatao u letu. Osjećao je mladalačku uzdrhtalost i pomislio je odlučno: od sada će sva nadolazeća uzbuđenja imati svoje uspomene i svoj razlog. Makinalno je stisnuo čvršće svoj violinski kofer.

Kroz prozor su promicala mala seoca koja je grad svojim širenjem već probavio, oranice pravilnog četvrtastog oblika, uz autoput kao za pozdrav postrojile se listopadne šume, u klancu ispod pruge tekle su rijeke usporedno s vlakom, u daljini su se vidjela brda s ruševinama starih gradova i utvrda. Ne sjeća se od kada nije nekamo putovao! Uživao je u svakoj sekundi, svakom prizoru i pogledu krajičkom svog gladnog oka. Nakon nekog vremena pejzaži su se promijenili, gusta je makija rasla iz kamenitog tla, sunce je jače sjalo, zamirisalo je na sol i on obliže vlažnim jezikom gornju usnu zakorovljenu od dugoga straha.

Jesen samo što nije. Ali se ljeto još nije predavalo. Na kamenitim kalama primorskoga grada na jugu bilo je ugodno toplo, strani turisti sjedili su na terasama kavana i ispijali duga pića, a domaći pripremali zimnicu i spremali djecu za školu. Sjeo je s pogledom na more i naručio hladnu pivu. Odjednom su se kroz blagi maestral do njega dokotrljali puni zvuci dubokog ženskog glasa. Netko je pjevao flamenco . Čuli su se reski zvuci gitare. Ne s radija niti televizora. Zvuk je bio živ i raskošan. Netko je u blizini na ulici pjevao i svirao s takvim žarom i strašću da je naćulio uši poput lovačkog psa i pratio ustreptalim srcem svoje tijelo koje je privučeno tom glazbom slijedilo njezin zvuk. Stao je očaran pred nju.

Nije joj moglo biti više od dvadeset. S glave joj se slijevala divlja rijeka crvenih kovrča koju je poput ustave od šarenih ptica obuzdavala velika šarena vrpca. Bila je umotana u neku šarenu lanenu krpu do poda, a oko pasa je stegnula obični konop. Stajala je kao na uglu prostora i vremena i sklopljenih očiju pjevala i pratila se na gitari. Ono što ga je fasciniralo bila je energija koju je unosila u svoje pjevanje. Kao da je u svakom stihu ostavljala komadić svoje duše, da bi na kraju svake pjesme bila potpuno svladana, emocionalno iscijeđena. Njezin je reski dubok glas, nespojiv s tim nježnim i krhkim tijelom stvarao i u njemu izazivao toliko snažne emocije da se počeo tresti kao zaljubljeni dječak. Čitavu vječnost nije osjetio ništa slično, ako je uopće ikada, pitao se. Ali je bio snažno svjestan da želi zadržati tu tenziju i da je nikada više ne želi izgubiti.

Lelujala je tijelom nošena bolećivošću i strašću svoje muzike nesvjesna zbilje oko sebe. Nastavila je svirati zatvorenih očiju i nije primijetila ni zveket kovanica koje su neki nizozemski turisti bacali u gitarski kofer. Sva je bila obuzeta tom anđeoskom muzikom koju su stvarali njezini prsti na gitari i njezin opor  glas. Čitav taj prizor, ta neobična djevojka taj savršeni zvuk koji se prelamao sa zapljuskivanjem valova o stijene, bio je za njega  gotovo nadrealan.

Otvorila je oči tek kada je odsvirala posljednji ton pjesme. Tek tada ga je pogledala svojim očima boje grožđa. On je oduševljeno pljeskao i uzvikivao brava, brava, na što mu je odgovorila ovlašnim osmjehom i jednim tihim – hvala. Pokupila je novac, pospremila  gitaru  u kofer i spremala se krenuti. Nizozemski turisti su se razmiljeli po štandovima kupovati jeftine suvenire i kičaste razglednice. On je i dalje stajao pred njom kao ukopan.

– Morate mi dozvoliti da Vas počastim pićem. Ovo je bilo senzacionalno! Gdje ste naučili tako pjevati i svirati flamenco, kako se zovete, odakle ste…? – uzbuđen ju je zasuo pitanjima na svojem nespretnom engleskom, sve cupkajući oko nje.

– Ne moram, ali hoću. Baš sam ožednjela. Znam jedno slatko mjesto, dođite. – rekla je tek tako, posve prirodno kao da su stari znanci.

Slijedio ju je bespogovorno noseći svoj violinski kofer u ruci.

– A, kolega, –  nasmiješi se ona. – I Vi ste došli iskoristiti kraj ljetne sezone i zaraditi nešto za dugu i hladnu zimu. Samo se moramo dogovoriti oko lokacija. Kakav repertoar svirate?

– Ne, ne, sa mnom je drugačije. – odgovori smeteno.

– Kako drugačije?- gledala ga je radoznalo.

Što da joj odgovori, mislio je u sebi. Da joj kaže kako je izgubio radost muziciranja, svoju jedinu i pravu ljubav, muziku, da joj ispriča kako je prestao vježbati, da je već dugo loš  muzičar, a sada već i bivši, da su otužni provincijski orkestar, nevjerna žena, život bez ikakvog začina i značaja, razlozi što se već godinama budi s pitanjem: da li da se umije ili ubije?

Sramio se. Bio je beskrajno ljubomoran na njezin Joie de vivre, na njezinu glazbu, na njezino umijeće muziciranja, na nadmoćnoj radosti kojom je  vladala svojim prostorom, na njenom stavu lavice, na njenoj mladosti, dok je istovremeno bila od njega mlađa za čitavu jednu mladost. Živjela je za svoju muziku, živjela je od svoje muzike. Ona i njena gitara doimale su se istinski sretnim.

– Živiš li u ovome mjestu?

– Ne, sišla sam iz vlaka jer mi se mjesto s prozora učinilo lijepim.

– Ne razumijem. Putovala si nekamo i spontano sišla s vlaka ovdje u M?

– Ne, zadnju godinu dana putujem, sviram i pjevam flamenco na ulicama.

– Sama?

– Da, tako je najjednostavnije. – odgovori ona, a njemu se taj odgovor učini tako prikladnim, gotovo idealnim.

Sljedeći tjedan ili dva proveli su zajedno, svaki sa svojim tugama, kao dva stara ratna druga, dva glazbenika koja međusobno dijele svoju samoću, svoja nepripadanja. On koji je zalazio u svoju jesen, a ona žedna života i očima punim sna.

Pratio ju je na uličnim nastupima, kupio njezin novac iz kofera, nosio joj stvari, držao joj kišobran, slušao je zadivljen i osjećao kako mu se duša budi, oživljava. Šetali se ulicama tog slučajnog gradića na jugu kao dva stranca u bijegu. Jeli srdele, školjke i crni kruh ispod peke, pili domaća vina u neuglednim konobama zavučenim u labirintu kamenitih ulica. Razgovarali su bez mnogo riječi. Tišina im se činila mnogo rječitijom. U njoj je bilo više utjehe nego u riječima. Tih dva tjedna će se kasnije sjećati kao vrijeme privrženosti koje čovjeka dovodi do ljepote i mudrosti.

Trebalo je neko vrijeme dok se usudio otvoriti svoj violinski kofer i još toliko da uzme violinu u ruke.

Kada je i sam stao na mjesto gdje ju je prvi put vidio i čuo da svira, i dok je ona vlakom putovala ususret nekom novom gradu i novoj stanici svoga ispunjenog samotnog života, počela je sipiti prva jesenja kiša. Ljudi su žurili pred kišom, ne zastajkujući. Tek se starija grupa izvansezonskih turista pod kišobranima zaustavila pred njim i u tišini slušala njegovu izvedbu skladbe Aprѐs un rêve Gabriela Faurea. Violina je oživjela u njegovim rukama. Svirao je lijepo kao nikada do tada, razuzdano, mladalački pohotno.  Bio je pun želje za životom i muzikom. Žice su vibrirale pune nagovještaja. Malo pomalo prepoznavao je sam sebe ispod varke minulih godina.

I tako iz dana u novi dan nije ni primijetio da je postao ulični muzičar. I još više, sretan ulični muzičar, kao prosjak i kao car.