Mrlja

Ležala je na krevetu i gledala negdje neodređeno u zrak iznad televizora. Usmjerila je lijeno pogled na veliku mrlju na zidu, trag prošlogodišnjeg prokišnjavanja plafona. Mrlja je bila neobična oblika, a ona je pokušavala škiljiti te izoštriti leću svoga oka kako bi joj se u amorfnoj mrlji na zidu otkrio neki zagonetni oblik, neka tajnovita priča. I doista, nakon nekog vremena potpune lijene mirnoće tijela i vižljasta duha, pred očima su joj se
počeli otkrivati obrisi forme neobičnih profila i nagovještaji anfasa  iskeženih ljudskih i životinjskih lica, izobličenih tijela u skoku, vulkanskih arhipelaga i stjenovitih pustinja koji su počinjali na kraju ulice, a završavali na drugom kraju svijeta. Pred njom su plovili krijumčarski jedrenjaci, promicale karavane deva, razapinjali se cirkuski šatori, tamnopute žene su sjedile na prašnjavim ulicama Omanskog  Salalaha i stoljećima prodavale skupocjeni tamjan. Prvo polazište za taj imaginacijski vrtuljak bilo je njeno oko. Zatim je slijedio zvuk režanja, cerenja, zapljuskivanja morskih hridi, cirkuska strka, a potom je osjetila umirujući miris tamjana koji je posve odagnao smrad deva i vlažni miris gardenija i trulog lišća iz vrta. Širila je nosnice da  bi sve to vidjela i čula.

No vrata se odjednom treskom otvore i u sobu spektakularno i s naglašenim vanjskim efektima uđe mlađa sestra s viješću da je te noći umro susjed Davor. „Tko zna bi li ga mačke pojele da se susjeda Verica nije navirnula kroz prljavi prozor njegove prizemne kućice. Čula je bjesomučnu zvonjavu telefona, a i televizor koji se nije gasio čitavu noć. Posvađala se s dečkom pa od muke i nervoze nije moga cijelu noć zaspati. Ipak joj je bilo blizu četrdeset, očajnički je nijekala godine, skrivala bore i poneku sijedu jakim bojama, šminkom, prekratkim suknjama, poderanim trapericama i šarenom bižuterijom. Tip je bio možda zadnja prilika da je netko voli, da joj napravi dijete i plati račune. A taman ju je, nakon njezina moljakanja i njegova nećkanja ipak odlučio povesti na prijateljevu svadbu. To je već neki znak, zar ne? Verica je vidjela susjeda Davora nepomičnog na kauču i prekrivenog svojim brojnim mačkama umjesto dekom. Brzo su pozvali susjeda Zdenka da provali vrata kućice, a Verica je već nazvala policiju“.

 Sve je to ta vrckava mala izgovorila gotovo u jednome dahu i veličanstvenoj maniri glumačke škole Stanislavskog gledajući je samozadovoljno i očekujući njezinu reakciju.

A ona je tek dvaput žmirnula, lijeno se protegla, promijenila položaj poput osobe iz koje se cijedi dosada i izustila: „Pokoj mu vječni“. Unatoč takvoj reakciji, nešto ju je steglo u grlu, pa su joj nakon nekog vremena počele pulsirati arterije. Nije to bilo zbog smrti nekog susjeda kojeg je viđala u prolazu, nego zbog oštrog glasa savjesti koji je tutnjio njezinom glavom i vitlao dušom.

Nakon škrte reakcije na susjedovu iznenadnu smrt, sestra je izašla iz sobe zatvorivši za sobom vrata. Ostala je sama i umjesto na mrlju na zidu zagledala se pomno u tužni život susjeda Davora, šezdesetpetogodišnjaka koji je već bio starac kada je tek bio mladić.

Mora da je bio jedan od onih nevidljivih, mirnih dječaka u školi koji su rado nosili školsku kutu jer se ionako nije imao čime istaknuti. U gimnaziji je pod velikom odmorom najčešće stajao sam ili ostajao u učionici crtajući predano grafitnom olovkom konje i jednoroge. Nakon srednje škole se zaposlio se i odselio iz kuće, zapravo kućice potleušice u kojoj je živio sam s majkom nakon očeva odlaska. Dogodilo se upravo kao u klišeju: „Otišao je kupiti cigarete i nikada se više nije vratio.“ Od tada se očevo ime u kući izbjegavalo spomenuti, a Davor nikada nije dobio odgovore koji su ga cijeli život mučili. Mama je nakon toga propušila i često zavirivala u čašicu, najprije s prijateljicama i susjedama, onako, malo, jednu prije kave, a poslije sve češće i sama. I umrla je sama. Na sprovodu je bilo svega nekoliko ljudi, uglavnom prvi susjedi i naravno Davor, izgubljen u osjećaju krivice i grižnje savjesti. Sada je i on doista ostao sam.

Susjed Davor se nikada nije ženio. Svaki dan, bez ijednog dana bolovanja sve do mirovine sa šezdeset i pet, odlazio je na posao tramvajem i vraćao se popodne točno u isto vrijeme u svoju iznajmljenu kućicu-potleušicu gotovo istu u kojoj je odrastao, noseći vrećicu s pola kruha, konzervom ili dvije te hranom za mačke. Imao ih je sedam, donosio bi ih kući jednu po jednu: s ozlijeđenom šapom, slijepom na jedno oko, mršave, ranjene, izlizane dlake, promrzle i jadne. Vjerojatno je imao dobro srce, ali nitko to nikada nije zamijetio. Živio je svoju tjeskobu nakupljenu u cijeli život samoće. A i nije bio neko društvo. Promrmljao bi pozdrav i pognute glave odlazio ili na posao ili iza rasklimanih vrata svoga kućerka za koji je izdvajao zamjetni dio plaće. I nije se bunio. Šutke je prihvaćao kao sudbinu sve što mu usput život donese. A donosio mu je malo, gotovo ništa.

Sve dok mu se jednog dana nije nasmijalo njezino plavo oko. Zapravo bio je to tek ljubazan susjedski osmjeh s pozdravom. Na susjeda Davora je gledala kao na mrlje po zidovima nakon prokišnjavanja plafona. Ali leća njezinog plavog pronicljivog oka uobrazila je da hvata nešto mnogo zanimljivije od čovjeka u sivim hlačama, košuljom koja je na rukavima imala dva nespretno ispeglana ruba i bezličnim mokasinama iz kineskog dućana. Htjela se dublje zagledati u tu sivu mrlju, onako iz dosade, iz štosa. Arogancijom nekog tko se sa životom zna igrati, pozvala ga jedne večeri na piće u kvartovski kafić. Plaho je pristao.

Nakon sprovoda su joj pričali da su ga neki klinci zezali dok je te večeri čekao na jantarnom svjetlu ispod ulične svjetiljke okupan nadom s velikim buketom cvijeća u drhtavim rukama. „Stari, zar si izvisio? Ženska te zaboravila?“ Nije im odgovorio. Samo se pomaknuo u sjenu nadstrešnice kafića i još više skupio svoja uska ramena. I čekao je, čekao, „kao nitko na svijetu“.

A ona je potpuno zaboravila na njega. Mladost zna biti okrutna gadura. Mora da ju je vidio kako dotjerana izlazi iz kuće i odlazi u suprotnom smjeru.

Dok je žurila prema osvjetljenom gradu  čudila se kako je noć odjednom postala gusta i tiha kao da su zvijezde umrle.

Veliki buket ostao je oslonjen na stup ulične svjetiljke uz kvartovski kafić. Starog više nije bilo.