Katica

Netko je rekao da je sjećanje privilegij starijih, ali i zaborav. Zato želim zapisati neke stvari prije nego što doista ostarim. Nikog više nemam pitati o svojim nesigurnim sjećanjima na obrise i krokije nekih lica gotovo nevidljivih na požutjelim crno bijelim fotografijama. Na redoslijed i razloge nekih događaja čije postojanje mi se danas iz perspektive nakon 50 godina čini važnima, a sve do sad  kao da ih nisam bila ni svjesna jer mladosti jednostavno nisu bili važni. Svi akteri koji bi mogli svjedočiti poveli su za sobom  u onkraj vlastite uspomene, a i pitanje je bi li me njihove uspomene uspokojile ili uznemirile. Zato sam sa zebnjom i uzbuđenjem pročitala prve odlomke autobiografije u nastajanju bratića svoje odavno preminule mame, 90 godišnjeg ujaka Ratka tražeći odgovore, znakove, potvrde svojih predodžbi i uspomena na svoje najbližnje kojih  više nema da mi potvrde sliku koju sam stvarala kroz život o njima i samoj sebi. I kako to obično biva, njegova sjećanja se nisu poklapala s mojima. Svatko sam oblikuje svoju stvarnost. Jer, zapravo nismo ono čime nas život učini, već ono što smo željeli postati.

Imala sam 5 godina kada su me istrgnuli iz rodnog doma. Baš sam tako, gotovo grubo i nasilno doživjela odlazak iz bakine i djedove kuće u kojoj su dom za svoju mladu obitelj savili moji roditelji. Baka i djed su se povukli na kat, a nama ostavili prostrano prizemlje. Mama je bila sretna. Ništa joj se udajom i djecom bitno promijenilo nije. Nastavila je biti mezimica svojih roditelja, obožavana sestra svoga mlađeg brata i brojnih bratića i sestrični s bakine strane koji su se iz sela došli školovati u Zagreb pod krov svoje tete, moje bake.  Brat i ja smo bili  okruženi  brojnim ukućanima koji su se vrzmali kućom, usput nas pomilovavši po glavi ili obraćajući nam se s ponekom rečenicom. Mama i tata imali su slobodnog vremena za svoje ambicije, posao, vlastita zadovoljstva, koja su rijetko uključivala brata i mene i druženje s prijateljima. Kao da su nastavili živjeti svoju neobaveznu mladost. Uvijek je bilo nekog da nas pričuva. Ručak je u određeno vrijeme bio na stolu, rublje oprano i izglačano, brat i ja zbrinuti i namireni.

 Moja rodna kuća je bila prostrana s velikim dvorištem i tajnovitim stražnjiv vrtom obraslim grmljem i stablima između kojih su krivudale pod lišćem skrivene stazice. To je bilo mjesto koje je raspirivalo moju maštu, u kojem sam istraživala, lopaticom kopala rupe i u njih zakopavala metalne kutije sa  svojim dragocjenostima: staklene klikere, sjajnu bižuteriju koju su mi poklanjale mamine sestrične, načete kutijice s mirisnim kremama i prazne bočice parfema. U toj sjenovitoj šumi sam se sama igrala skrivača  i strpljivo u skloništu čekala da me netko pronađe, ali to se nije događalo. Nije mi smetalo čučati mirno u nekom grmu, slušati svoje disanje i šuškanje u lišću, kopati prstima po zemlji, čupkati latice, biti sama sa sobom zaštićena zelenilom. Bila sam zakriljena tajnama skrivenih zelenih hodnika koji su mirisali na svježinu i mir. Iz skloništa bih izašla sama kada bi mi dosadilo ili kada bi me nakon nekog vremena pozvali.

Mama je nakon nastave u školi gdje je predavala engleski, odlazila na neki drugi honorarni posao, a ja bih je priljubljena nosa uz hladne prozore čeznutljivo čekala gledajući na ulicu ne bih li je ugledala kako se približava. Nedostajala mi je. I sad me srsi minu kada se sjetim tog prozora koji se tamnosivio škrtim popodnevnim svjetlom i njegovog hladnog dodira zamagljenog mojim dahom i bolećivog pogleda uperenog prema mjestu odakle se mama trebala pojaviti. Baka je poslovala po kući, živeći i sama život koji  ne dopušta tetošenje, djed je ležao u krevetu bolujući od Alzeimera i zazidan izvan vremena koje ostaje nepromjenjeno dok se sve oko njega mijenja i gdje se stvarnost prilagođava sjećanju koje imamo o njoj. Gledala sam u njega kao u nekog lutka mliječnih očiju. Zapravo, jedini je on bio konstanta jer su svi negdje žurili, sudarali se te se  povlačili u svoje sobe. U svoj toj gužvi, već sam zarana nučila  biti sama.

Tata se želio osamostaliti i kupio je preko Save stan na cijeloživotni kredit, samo naš i samo za nas. Te 1968. krenula sam u prvi razred u novoizgrađenu osnovnu školu, jednog od novoizgrađenih novozagrebačkih naselja. Novi Zagreb je bio jedno veliko gradilište, prazno i hladno. Naš novi stan još nije imao namještaja i sve mi se činilo kao da smo tu slučajno i privremeno i da ćemo se ubrzo vratiti doma, baki. Osjećala sam se kao da sam upala u nečij tuđi život.

No ono što me je u tim posve novim okolnostima najviše neugodno zateklo je što sam za prvi puta osjetila istinsku, fizičku samoću. Tata je već te prve godine dobio namještenje u jednom dalekom gradu i otišao je. Mama je dugo putovala na posao autobusom činilo se kao da ide na put. Nakon posla odlazila je u našu rodnu kuću utešiti se u bakinim skutima mirisom cimeta i limunove korice i odagnati svoju samoću. Udala se za muškarca koji ju je smjestio u pozadinu svog života. A ja sam išla sama u školu i sama se vraćala, sama otključavala vrata stana kojeg nisam osjećala domom i čekala sama da se mama i brat vrate. I opet sam čekala.

Katica je pozvonila na naša vrata jednog sunčanog prijepodneva. Skoro da nismo čuli zvono jer su vani bageri kopali temelje za još jednu zgradu. Seoski djevojčurak od svojih 16-17 godina, jedra i crvenih obraza koji su pucali poput zrele jabuke. I učas je neka živa prisutnost zaposjela naš stan još uvijek pun neraspakiranih kutija. Katica Košturjak iz nekog slavonskog sela i siromašne mnogoljudne obitelji kojoj je i sama postala teret, došla je u grad u potrazi za poslom i na preporuku nekih rođaka ušla je u moj mali život poput uragana. Ispunila je tišinu stana i nadglasala vanjsko rondanje bagera i bušilica svojim grlenim slavonskim bećarcem ne libeći se lascivnog teksta kojeg ja zapravo i nisam razumijela ali sam se smijala oslobođena neugodnog stiska života koji mi se  u zadnje vrijeme događao. Previše za jedno malo dječje srce. I najvažnije, uvijek je bila tu, uz mene i za mene. Pratila me u školu, svađala se i prijetila jednom Tomici koji je imao pik na mene i koji me je stalno napadao. Jednom me je daskom udario po glavi, na što ga je Katica tako ispljuskala da je mama sutradan morala doći u školu. Ali me Tomica više nikad nije pipnuo. Bojao se Katice. Katica je zapravo bila prvi razlog moga samopouzanja. I da je bila samo to, nikada je zboig toga neću zaboraviti. A bila mi je mnogo više. Pisala sa mnom zadaće za koje sam redovito dobivala loše ocjene jer je jadna i sama jedva završila osnovnu školu, grlila me i ljubila, ali bi me i mlatnula kuhačom ili dlanom po turu kad bih joj drsko odgovarala. Sjećam se rečenice: „Katica me je udarila, Katica je mula“ koju sam ponavljala bježeći  po stanu pred njezinim bjesom koji je skrivala iza grčevitog osmjeha susprežući se da ne prsne u smjeh.  Ne znam gdje sam čula riječ mula jer je tada sigurno nisam razumijela, Instinktivno sam osjećala da je uvrjedljiva, a to mi je i bila namjera. Imale smo međusobno ambivalentan odnos ljubavi, snošljivosti i iritantnosti. Zapravo smo njegovale nasmješeno prijetvorno neprijateljstvo. U nekim trenucima osjetila bih se nadmoćnom i pametnijom, zapravo prilagođenijom na okolnosti koje smo skupa dijelile, od te neuke seljačke djevojke kojoj je  grad bio stran i nelagodan. No vrlo brzo više nisam mogla zamisliti svoj život bez nje. Naše su se samoće udružile. Gotovo i da smo ravnopravno razgovarale. Povjeravale smo se jedna drugoj. Meni se sviđao jedan Igor Koren iz 1. b razreda, a ona je bila smrtonosno zaljubljena u Ivicu Šerfezija. Kupovala je svaku njegovu ploču i po cijele smo dane slušali i pjevali „Suze liju plave oči…..Ruže su crvene, tajne su skrivene…..Tiho, tiho svirajte pjesmu tu, jer me muzika podsjeća na nju…..

Bila sam tužna kad je imala slobodna popodneva. Tada bi se dotjerala i odlazila autobusom u grad. Nisam shvaćala zašto ne povede i mene jer smo bile nerazdvojne, no mama nije to dopuštala i u tim sam je trenucima mrzila. Katica se s tih popodneva vraćala snenih očiju, mirisa alkohola i jeftine toaletne vode nakon brijanja. Nije dugo izdržala, ispričala mi je da ima dečka, da se zove Jozo, da radi na željeznici i da se sastaju u njegovom stanu u gradu. Molila sam je da me povede da ga upoznam. Htjela sam dijeliti njezin život s njom. I doista, jednog dana, da mama ne zna, odvela me je u grad. Bila sam jako uzbuđena jer sam u grad išla rijetko samo baki i to s mamom, a sada smo u tajnosti nas dvije kročile u jednu avanturu, što zbog misterioznog Joze čovjeka postojanog u radu i mukama, kako je govorila, a ja je ništa nisam razumijela, što zbog Katičinog zagasitocrvenog ruža kojim si je nacrtala osmjeh i cvjetne haljine dubokog dekoltea. I ja sam se za tu priliku svečano obukla u plisiranu suknju, bijelu košulju, sokne i lakaste cipele za školske priredbe. Nakon autobusa, vozile smo se tramvajem Zagreb je u to vrijeme, dobro se sjećam bio sav nekako oronuo, napuknutih pročelja koje je prekrivaoo plijesan koji daje pečat patine i nekog dostojanstva. Požurila je korak i gotovo me vukla za sobom. Moji je mali koraci nisu mogli slijediti. Stali smo ispred neke oronule kuće s mračnom vežom koja je smrdila po vlazi i mokraći. Ušle smo i skrenule prema drvenom stubištu. Jedno je vodilo na kat, a drugo u podrum. Katica mi ispusti ruku i strogo zapovjedi da sjednem na vlažnu stepenicu i da je čekam. Ništa više. Okrenula se i spustila stepenicama prema podrumskom stanu u kojem je živio Jozo  kose boje cimeta, jezika vazda suhog i žednog koji je Katici punio glavu svojim umovanjem i nagađanjem o putovima kojim nikad neće proći, poslovima koje nikad neće poduzeti i ljubavi koju joj nikad neće dati. Sjedila sam u hladnoj veži nepokretno dok se nije spustio gusti mrak. Vani, u dnu noći lajao je pas. Katica se nakon dužeg vremena pojavila sama, otresla haljinu dubokog dekoltea i osmjeh nacrtan zagasitocrvenim ružem i krenula na ulicu. Ja sam krenula poslušno za njom i uhvatila je za ruku na što je hladno odbrusila: „Mala, što si dosadna“. Meni se srušio svijet. Počela sam se tresti, ne od straha od mraka provedenog cijelu večer u vlažnoj i smrdljivoj veži nepoznate oronule kuće, ni koraka po škripavim stepenicama, ni laveža pasa. Prepala sam se gubitka njezine ljubavi, ljubavi općenito.  I taj strah sam kasnije osvjestila kao neumitnu nelagodu koja me prati  gotovo cijeli život.

Tata je došao po nas i odveo nas sve u daleki grad gdje je radio. Katica nije željele poći s nama. Uhvatila je jedan od prvih masovnih gastarbajterskih valova i otišla u Njemačku. Mama i Katica su razmijenjivali pisma dugo vremena. Udala se za nekog svog Slavonca iz Bajmoka s kojim je radila na traci u tvornici Mercedesa i rodila dvoje djece. Jednom smo se čak i vidjele. Putovala je na sprovod svojoj mama i prespavala u Zagrebu u kući moje bake, samo što bake više nije bilo.  Ja sam bila starija nego ona tada. Smješkale smo se, a meni je bilo neugodno jer sam shvatila da joj nikad nisam oprostila.