Arhiva autora: Borjana Prošev-Oliver

                                                           „Molim te dođi sa mnom. Ne mogu ovo sam“, promuklo procijedi uznemiren i uzdrhtao, lica iskrivljena od unutarnje muke koja mu je bolno stezala grlo. Moj prijatelj se zbog vlastite izdaje trebao suočiti sa svojom ženom i djecom u kući na koju su nedugo podigli dvije hipoteke, zbog koje se ubijao radeći dva posla,Nastavi čitati “Izdaja”

Otkad znam za sebe ljeta poistovjećujem s jednim malim otokom, utješno blizu kopna i vremena, ali neumoljivo okruženog morem i čeznutljivo izoliranog. Brnistra se probija kroz njegove stijene i škrta polja okupana solju. Ljeti ga miluje prkosni maestral, a zimi šibaju valovi hirovite i hladne bure. Kada navale tamni oblaci i magla, zrcali se uNastavi čitati “Stendhalov sindrom”

Voljela bih da sam u nekom paralelnom vremenu, u doba moje minule mladosti upoznala u njezinoj djevojačkoj dobi, svoju odavna pokojnu mamu. Mislim da bi odmah kliknule. Govorili su mnogi koji su je tada poznavali, a kojih danas više odavno nema, da je razdragana hodala kroz život, jednostavna i vesela, okružena brojnim prijateljima. Govorili suNastavi čitati “Majke i kćeri”

Bilo je to u davna vremena vremena. Negdje daleko, odsječeno morem i zaboravom. Na otoku na kraju svijeta. Nikome bitno. Možda bi se baš zato trebalo ispričati. Bila je ružna. Navikla se na svoje nezgrapno lice na kojem su svi dijelovi bili iskošeni, izmješteni, predimenzionirani ili pak premali. Koža joj je bila suha i perutalaNastavi čitati “Otok”

Njegov odnos prema glazbi bio je ambivalentan. Obožavao ju je i mrzio. Njegov odnos je bio uvjetovan svime što mu je pružala, zadovoljstvom, beskompromisnim zahtjevima pripadanja, ali kolika da je bila mjera njegova posvećenja, nikada nije od nje dobivao očekivani reciprocitet. Bila je rezervirana, ponekad hirovita, neuhvatljiva i nije uzvraćala ono što je u njuNastavi čitati “Tersiphora”

Moj povratak u Zagreb nije bio nimalo jednostavan i idiličan, dapače, baš kao i odlazak iz njega prije dvadesetak godina. Napustila sam ga kao djevojčica držeći roditelje za ruku, s osjećajem nesigurne uzbuđenosti kao da me vode u lunapark ili zoološki vrt, a vratila se sama napustivši svoj dom s planovima i nadama kakav imajuNastavi čitati “Listopad, 1985.”

I dalje nešto iracionalno u meni tjera me da nastavim analizirati i pričati svoj imperfekt, svoju nesavršenu, ograničenu, nezrelu i krhku prošlost preko ljudi i situacija koji mi sve više postaju nesigurna uspomena.  Vrijeme prolazi, a ja ga sve više gubim. Ovim pričama želim preskočiti ograde ravnodušnosti. Bili smo susjedi, stanovao je u nevelikom stanuNastavi čitati “Shizofrenia”

Imao je 33 godine, snagu da u ustima ponese svijet i želju da ga sažvače i pokori svojom glazbom. Bio je nestrpljiv da se njome otisne od bezličnosti i prosječnosti te vine u visine čeznući za slavom, priznanjem i prepoznavanjem onog što je tako silno osjećao da nosi u sebi, onog što ga je razlikovaloNastavi čitati “Tri napuštanja”

                                                                            Veliki dio mojih sjećanja iz djetinjstva i mladosti vezani su uz uspavljujući zvuk klopotanja međunarodnog vlaka München – Atena koji je prolazio kroz dva grada koji su odredili moj život, Zagreb i Skopje. A kada je putovanje između moja dva grada, uslijed povijesti koja dahće za vratom i kroji granice,  i samo postalo međunarodno,Nastavi čitati “Vlak”

Vratila sam se iz duge šetnje. Vani je sve rascvalo, šušur od mladog zelenila, mirisa i cvrkuta ptica. Obrazi mi se zarumeniše, krv jurnu mojim žilama, a srce radosno poskakuje. Osjećah se mladom. Ali, ipak … „Uff, malo je reći da Vam je EKG loš. Vidite, ova crta treba biti u istoj visini sa onomNastavi čitati “Srce”