Arhiva autora: Borjana Prošev-Oliver

Još od dječačke dobi, Franjo, djedov stariji brat, u obitelji zvani Frnja, nimalo nije ni likom, ni naravi, a najmanje svojim postupcima pripadao ostatku obitelji. Kao da se s njegovim životom sudbina malo žešće poigrala, smjestivši ga u skromnu, pobožnu i čestitu obitelj Alojzije i Vendelina Fürsta, lugara na vlastelinstvu grofa Mailáth, trljajući zlurado rukeNastavi čitati “Frnja”

Hoću li objektivno bilježiti istinu ili ću pokušati zavarati eventualnog čitatelja ili pak samu sebe? Zapravo, koga još zanima istina?! Kako bilo, nastavljam vam pričati dalje.   Jednog rujanskog popodneva moja baka po tati Marija, svima znana kao Mara, sjedila je s nekoliko prijateljica u boravku nevelikog stana, s okom i uhom na obližnji minaret skopskogNastavi čitati “Tatine prve zagrebačke jeseni”

   Na rubu grada, na nekadašnjoj deponiji, nakon potresa 26. lipnja 1963. nastalo je veliko romsko naselje Šuto Orizari, poznata Šutka. Od Topane u kojoj je prije živjelo uglavnom romsko stanovništvo, ostala je tek bezlična masa neprepoznatljivog materijala. Nakon potresa većina Roma je odbila živjeti u novim zgradama ne želeći žrtvovati svoj način života iNastavi čitati “Zekija”

Moj djed bio je jako sladak čovjek. Neobičan opis za starca. A doista ta riječ opisuje moja zadnja sjećanja na njega. Bilo mi je desetak kada je umro. I sjećam se da je cijela obitelj uvijek za njega govorila da je „tako sladak i drag“. Ja sam to tada povezivala sa slikom lutkice Maje naNastavi čitati “Moj djed”

Bilo je to prije puno godina, a ja mlada i neiskusna profesorica. Hodajući prema oglasnoj ploči na koju su se na list papira pričvršćenim pribadačom upisivali studenti za moj izborni kolegij, s nadom sam očekivala da neće biti dovoljno zainteresiranih da se kolegij održi. Moje neoduševljenje tim kolegijem temeljilo se na silabusu koji je predviđaoNastavi čitati “Natalija”

Pri samome dnu rubrike umrlih i nestalih malim slovima je pisalo: Jane Johnson prijavljena kao nestala. Nakon dva tjedan potrage policija još uvijek tapka u mraku. Sumnja se na smrt. Mole se i dalje svi eventualni očevici da u slučaju ikakvog saznanja kontaktiraju policiju. Nikoga nije bilo u potpisu. Tek jedna bezlična crtica, jedna odNastavi čitati “Jana”

Jučer sam usnula san o sanjanju. Bila sam leptir koji je sanjao da je bijeli žohar. Kao leptir letjela sam nad poljima ivančica dok mi je proljetni vjetrić nadimao prozirna krila i mijenjao oblik šara u bojama sumraka. Spavala sam gotovo svjesna nadrealnog spokoja, umotana u  božanski mir kao u toplo paperje. I da jeNastavi čitati “San o sanjanju”

    Svake nedjelje točno u 17,00 popodne, zazvonilo bi, uvijek nekako plaho, zvono na vratima bakine i djedove kuće u Kosirnikovoj 19. Ja sam već čekala pokraj vrata obučena u lijepu haljinicu, nedjeljnu,  kako ju je baka nazivala, za razliku od ostalih dana kada bi mi povrh hlača za igranje i neke obične majice, odjećiNastavi čitati “Grofica”

Središnji lik mojih mladačkih dana bio je momak kojeg smo zvali Stavrogin. Ne sjećam se njegovog pravog imena. On je za mene oduvijek bio samo Stavrogin, po Dostojevskijevom liku iz srednjoškolske lektire, koji je na mene u mojoj adolescentnoj dobi ostavio veliki dojam. Baš kako me je lik Nikolaja Vsevolodoviča Stavrogina iz romana „Bjesovi“ fasciniraoNastavi čitati “Stavrogin”

                                                  U samotnom parku ispod žute krošnje sjedio je na klupi starac, jednom rukom oslanjao se na ispucanu ebanovinu vrha štapa za hodanje, a drugom je čvrsto zagrlio svoj violinski kofer.  Žmirkao je svojim žutim očima gledajući čas prema suncu što je jenjavalo i gasilo se u malenome jezercu, čas prema patkama što su seNastavi čitati “Ulični muzičar”