Arhiva autora: Borjana Prošev-Oliver

Moj povratak u Zagreb nije bio nimalo jednostavan i idiličan, dapače, baš kao i odlazak iz njega prije dvadesetak godina. Napustila sam ga kao djevojčica držeći roditelje za ruku, s osjećajem nesigurne uzbuđenosti kao da me vode u lunapark ili zoološki vrt, a vratila se sama napustivši svoj dom s planovima i nadama kakav imajuNastavi čitati “Listopad, 1985.”

I dalje nešto iracionalno u meni tjera me da nastavim analizirati i pričati svoj imperfekt, svoju nesavršenu, ograničenu, nezrelu i krhku prošlost preko ljudi i situacija koji mi sve više postaju nesigurna uspomena.  Vrijeme prolazi, a ja ga sve više gubim. Ovim pričama želim preskočiti ograde ravnodušnosti. Bili smo susjedi, stanovao je u nevelikom stanuNastavi čitati “Shizofrenia”

Imao je 33 godine, snagu da u ustima ponese svijet i želju da ga sažvače i pokori svojom glazbom. Bio je nestrpljiv da se njome otisne od bezličnosti i prosječnosti te vine u visine čeznući za slavom, priznanjem i prepoznavanjem onog što je tako silno osjećao da nosi u sebi, onog što ga je razlikovaloNastavi čitati “Tri napuštanja”

                                                                            Veliki dio mojih sjećanja iz djetinjstva i mladosti vezani su uz uspavljujući zvuk klopotanja međunarodnog vlaka München – Atena koji je prolazio kroz dva grada koji su odredili moj život, Zagreb i Skopje. A kada je putovanje između moja dva grada, uslijed povijesti koja dahće za vratom i kroji granice,  i samo postalo međunarodno,Nastavi čitati “Vlak”

Vratila sam se iz duge šetnje. Vani je sve rascvalo, šušur od mladog zelenila, mirisa i cvrkuta ptica. Obrazi mi se zarumeniše, krv jurnu mojim žilama, a srce radosno poskakuje. Osjećah se mladom. Ali, ipak … „Uff, malo je reći da Vam je EKG loš. Vidite, ova crta treba biti u istoj visini sa onomNastavi čitati “Srce”

Još od dječačke dobi, Franjo, djedov stariji brat, u obitelji zvani Frnja, nimalo nije ni likom, ni naravi, a najmanje svojim postupcima pripadao ostatku obitelji. Kao da se s njegovim životom sudbina malo žešće poigrala, smjestivši ga u skromnu, pobožnu i čestitu obitelj Alojzije i Vendelina Fürsta, lugara na vlastelinstvu grofa Mailáth, trljajući zlurado rukeNastavi čitati “Frnja”

Hoću li objektivno bilježiti istinu ili ću pokušati zavarati eventualnog čitatelja ili pak samu sebe? Zapravo, koga još zanima istina?! Kako bilo, nastavljam vam pričati dalje.   Jednog rujanskog popodneva moja baka po tati Marija, svima znana kao Mara, sjedila je s nekoliko prijateljica u boravku nevelikog stana, s okom i uhom na obližnji minaret skopskogNastavi čitati “Tatine prve zagrebačke jeseni”

   Na rubu grada, na nekadašnjoj deponiji, nakon potresa 26. lipnja 1963. nastalo je veliko romsko naselje Šuto Orizari, poznata Šutka. Od Topane u kojoj je prije živjelo uglavnom romsko stanovništvo, ostala je tek bezlična masa neprepoznatljivog materijala. Nakon potresa većina Roma je odbila živjeti u novim zgradama ne želeći žrtvovati svoj način života iNastavi čitati “Zekija”

Moj djed bio je jako sladak čovjek. Neobičan opis za starca. A doista ta riječ opisuje moja zadnja sjećanja na njega. Bilo mi je desetak kada je umro. I sjećam se da je cijela obitelj uvijek za njega govorila da je „tako sladak i drag“. Ja sam to tada povezivala sa slikom lutkice Maje naNastavi čitati “Moj djed”

Bilo je to prije puno godina, a ja mlada i neiskusna profesorica. Hodajući prema oglasnoj ploči na koju su se na list papira pričvršćenim pribadačom upisivali studenti za moj izborni kolegij, s nadom sam očekivala da neće biti dovoljno zainteresiranih da se kolegij održi. Moje neoduševljenje tim kolegijem temeljilo se na silabusu koji je predviđaoNastavi čitati “Natalija”